Mt McKinley (Denali) 6194m, maj 2008

[nailovamater]

[nona]

[chupo]

[sherpa]

Kao dječak volio sam da se družim sa Džek Londonom, jednog dana ubio se se 'nako, kritikovao sam ga zbog tog bezveznog čina, ali on ništa, mrtav 'ladan. A evo kako je izgledala Aljaska prije dolaska alpinista i hepeka, šta su jeli, koje su vreće imali za spavanje, kako su se prebacivali do logora...

''Još je bio mrak kad Dan ustade i probudi Kamu. Iako je polarna svjetlost još plamsala, započeo je novi dan. Doručkovali su podgrijane palačinke, podgrijani pasulj, prženu slaninu i kafu. Psi ne dobiše ništa iako su pohlepno gledali iz prikrajka, sjedeći na snijegu repa obavijenog oko šapa. Ponekad su nemirno dizali jednu pa drugu prednju šapu, kao da im od mraza bride noge. Bilo je strahovito hladno, barem pedeset i pet ispod nule...
Ogrijali su ruke po poslednji put, navukli rukavice i napravili prtinu za pse niz obalu pa dolje na riječnu stazu. Dva sata kasnije odjednom nasta mrak - takav mrak da su se uglavnom po nagonu držali staze. Bio je to mrak pred svitanje, koji nigdje nije tako neproziran kao na zimskoj stazi na Aljasci. Onda bliža obala iskrsnu za trenutak pa je nestade, pa iskrsnu po drugi put i nestade. Za nekoliko minuta jasno se ukaza dalja obala, oko kilometar daleko od njih, a naprijed i pozadi puče vidik na cijelu zaleđenu rijeku, sa širokim lancem oštro ocrtanih snijegom pokrivenih planina s lijeve strane. I to bijaše sve. Sunce se ne rodi. Siva svijetlost ostade siva.

Bio je to mrtav svijet, i još i više, neki sivi svijet. Vrijeme - oštro i bistro, bez ikakve vlage u vazduhu, bez ikakve magle ili isparenja, a ipak je nebo ličilo na sivi pokrov. Daleko na jugu sunce se postepeno dizalo do podnevnika, ali između njega i Jukona prostiralo se ispupčenje tla. Jukon je ležao u noćnoj sijenci, pa je i sam dan ustvari bio samo dugački zaranak. Sunce se nije pelo okomito u vis, nego ukoso, tako da se tačno u podne njegov donji rub jedva odvojio od horizonta. Bilo je to neko mutno, blijedo sunce. U njegovim zracima nije bilo topline i čovjek je mogao da mu golim oko gleda u zenicu, a da ga oči ne zabole. I tek što je došlo do podnevka, a već stade da se koso spušta natrag ispod vidika.

Ljudi i psi su grabili naprijed. I Dan i Kama bili su podjednako divljaci u pogledu trbuha. Mogli su da jedu kad god hoće i koliko hoće, da ponekad nevjerovatno mnogo žderu, a ponekad, pak, da pređu dugačke staze a da ništa ne okuse. Ti neredovni obroci, nimalo nisu smetali zaprezi, iako su psi jeli svega svega jadanput dnevno i rijetko kad dobijali više od pola kilograma suve ribe dnevno svaki.

Dan je putovao bez časovnika, ''osjećejući'' proticanje vremena podsvjesno. Kad je zaključio da je šest sati, počeo je da traži logorište. Najzad ugleda ono što je tražio - suvo stablo pored obale. Potjeraše saonice onamo, pa na obalu.
Svak je znao šta treba da radi. Uzevši sjekiru, Dan obori suvu jelu. Kama dohvati krplje i drugu sjekiru pa raščisti onih šezdesetak cantimetara snijega sa Jukonove zaleđene površine i natrpa dovoljno leda za kuhanje. Vatru potpališe komadićem suhe brezove kore, pa Dan uze da kuha, a Kama istovari saonice i baci psima određeni obrok suhe ribe. Vreće sa hranom objesi visoko na drveće izvan domašaja pasa. Zatim obori jednu mladu omoriku i okresa granje. Pored same vatre utaba mekani snijeg i taj utabani prostor prekri granjem. Na tu podinu baci svoje i Danove vreće sa opremom, u kojima su bile suhe čarape, donje rublje i pokrivači za spavanje. Ali Kama je imao dva pokrivača od zečjih kožica, dok je Dan imao svega jedan.
Između zalogaja Dan je ubacivao kamade leda u limeni lonac, gdje se istopiše u vodu. Kad završi s jelom kama podjari vatru, nacjepa još drva za ujutro i vrati se na postelju od granja da opet krpi amove. Dan nasjeće krupne komade slanine i spusti ih u lonac u kojemu je vrio pasulj. Mokasini su im bili mokri, i to uprkos jake hladnoće; zato kada više nije bilo potrebe da napuštaju svoju oazu od granja, poskidaše mokasine i nataknuše ih na štapiće da se suše ispred vatre, okrećući ih s vremena na vrijeme. Kada se pasulj najzad skuvao, Dan saspe jedan dio u kesu, sašivenu od od vreće za brašno, dugačku nekih pola metra i nekih sedam cantimetara u promjeru. To zatim metne na snijeg da se zamrzne, a ostatak pasulja ostavio je u loncu za duručak.

Umotaše se u svoje pokrivače, onako obučeni, samo su poskidali parke koje su imali na sebi preko dana. Brzo, gotovo čim su zaklopili oči, zaspali su.
Zvijezde su treperile i poigravale u mraznom vazduhu, a šareni plamenovi polarne svjetlost sukljali su im iznad umotanih glava.''

Skenirano iz romana Bijeli Dan, pojma nisam imao da imam tu knjigu. Eto ima i dobre tehnologije, mada svaka može da bude i loša i dobra. Pa ko ima vremena i živaca neka pročita odlomak.

[Goran]

[Goran]

[nona]

[selma]

Nona,definitivno treba napisati"pravilnik Zone 2000" da ova negativna energija nebi i dalje bujala na ovom sajtu

[Armin]

[selma]

[keno]

[ane i mare]

[Elektricni_coban]

[sascha]

[sherpa]