HOME PAGE  
ALPINISM  
 
Mont-Tremblant
Mooshie Zahirovich, april 2015
Reportaža sa sjeveroistoka Amerike, iz Kvebeka. Član NABMA (North American Bosnian Mountaineering Association) nas upoznaje kako se i u tom dijelu Sjeverne Amerike poznatom po žestokim zimama ipak može uživati.

Statistički podaci kažu da se u Kvebeku (Quebec), Kanada proda najviše zimskih guma u svijetu. Ta činjenica sama po sebi govori o tome da je ovaj region poznat po zimi i velikoj količini snijega gdje su godišnje padavine i do 3 - 4 metra, uz 4 - 7 sedmica sa temperaturama oko -20C. Za one koji ne mogu da podnesu ovakve vremenske uslove, period zime (decembar - mart) je dug, predug.

Medjutim, ima nas koji shvatamo da vremenske uslove ne možemo promijeniti i da je bolje da se usredsredimo na ono što nam se nudi tokom ovog godišnjeg doba, a ima toga dosta. To je način razmišljanja mene i grupe mojih prijatelja.

Usred najžesćeg dijela zime organizovali smo posjetu najvećem kvebeškom nacionalnom parku Mont-Tremblant. Ovaj park se nalazi oko stotinjak kilometara sjevernije od Montreala. Pored parka se nalazi i jedno od tri najluksuznija alpska skijalista u Sjevernoj Americi (ostala dva su Aspen u Koloradu i Whistler u Britanskoj Kolumbiji).
Sam park je poprilično veliki (1.510 km2) i ima tri sektora (La Diable, La Pimbina, L'Assomption) - mi smo posjetili sektor La Pimbina.
U periodu proljeće - jesen moguće je upražnjavati raznorazne ljetne aktivnosti kao što su kampovanje, kupanje, planinarenje i alpinizam, ali je daleko najpopularnije kanu- kamping (canoe camping) na mnogobrojnim jezerima i rijekama.
Od krupnije divljači, u parku se mogu sresti srne, divlje svinje, sobovi (moose), vukovi, kojoti, lisice, pume, divlje mačke, itd.
U zimskom periodu u parku napadaju ogromne količine snijega, uz naravno niske temperature do -35C. Nerijetko prvi snijeg zna pasti i u oktobru i zadrži se sve do sredine aprila. Takvi uslovi čine park idealnim za zimske sportove kao što su alpsko skijanje, trčanje na snijegu van strmijih padina po trasiranim stazama (cross-country skiing), klizanje na skijama (ski-skating), turno skijanje (backcountry skiing), penjanje u ledu (ice-climbing), klizanje na ledu i hodanje sa krplama (snow-shoeing).

Moja grupa je izabrala trčanje na snijegu, naš omiljeni zimski sport koji je vrlo zdrav i zanimljiv, a dobro pomogne i u razbijanju monotonije dugih kvebeških zima. Tim su sačinjavali: bračni par Amira i Sedin Bikić, Nebojša Pejović, Ramiz Fejzić i ja.
Plan je bio da krenemo od ulaza u sektor Pimbina u subotu ujutro, skijamo oko 15 km u jednom pravcu, prenoćimo u kolibi i onda se sljedeći dan vratimo istim putem. Pošto je ovo skijanje trebalo biti u ekstremnim vremenskim uslovima (na temperaturama od -15 - 25C), svaki učesnik je trebao da nosi potrebnu garderobu i hranu za ova dva dana. To naravno čini ovih, inače rutinskih 15 km skijanja, mnogo zahtjevnijim poduhvatom.

Krenuli smo oko 11:00 sati od zgrade rendžera parka gdje smo se prijavili i objasnili naš plan. Snijeg je bio obilan, početna temperature oko -16C sa oblačnim vremenom i slabim sniježnim padavinama.
Najizazovniji dio ture je bilo pitanje kako se obući na ovako niskim temperaturama:
- premalo znači gubljenje tjelesne temperature i mogućnost smrzotina,
- previše može rezultirati u povećanom znojenju i naravno otežanom kretanju.
Generalno, u ovakvim uslovima glomazni i debeli komadi garderobe su kontraproduktivni.
Najbolje je imati nekoliko slojeva tanje garderobe koja se skida kako se tijelo zagrijava i nalazi svoj optimum sa okolnom temperaturom. I obratno, kada se stavljaju dodatni slojevi kako se temperature snižavaju i aktivnost smanjuje. Prirodni materijali kao što su vuna, svila, lan ili perje su najbolji, te raznorazni novi sintetički materijali. Pamučna garderoba je samo 'za plažu' i strogo nepreporučljiva za ovakve vremenske uslove. Pošto se najviše tjelesne toplote gubi preko glave, tome se pridaje posebna pažnja. Svako zna svoj nivo komfora i zaštićuje svoju glavu adekvatno.
Tu su i ekstremiteti tijela, nos i uši, koji su vrlo izloženi opasnim smrzotinama. Ja lično ne volim da nosim ništa na glavi i mogu prilično dobro da podnesem niske temperature. Oko -15C stavljam traku za uši, oko -20C kapu, a ako je niska temperatura sa jakim vjetrom, onda kombinujem potkapu sa kapom vjetrovke. U svakom slučaju, treba se imati nekoliko vrsta kapa za nepredvidjene okolnosti. Slično je i sa rukavicama - treba imati nekoliko vrsta za razlicite temperature i uslove.

Mi smo reservisali kabinu u kojoj ćemo spavati i koja je ujedno bila i cilj našeg skijanja. Ona se zvala Lac-des-Sables (500 metara nadmorske visine) i bila je locirana na istoimenom jezeru, udaljenom 15 km od ulaza u park u sektoru La Pimbina (400 mnv). Do nje je vodila dobro održavana staza, otprilike 1 - 3 metra široka, a na mjestima se poklapala i sa putem koji je vijugao sredinom parka. Zbog ogromnih količina snijega oko staze i na drveću, staza je bila sužena na mnogim dijelovima, mjestimično poprimajući čak i oblik tunela.
Prvih pet kilometara su bili već dobro korišteni od strane većeg broja skijaša, pa je i staza bila nešto prohodnija. Blago se penjala na plato na čijem kraju se nalazila manja koliba sa tri mjesta za spavanje. Zvala se Refuge du Lariou (570 mnv) i mada je bila mala, dobro smo joj se obradovali. Tu smo trebali da imamo pauzu za ručak i da se odmorimo u toplom kutku. Pravilo je da prvi posjetioci bilo kojoj kolibi zapale vatru i nalože je dobro po odlasku. Saradnja i međusobno pomaganje je pravilo medju planinarima, pogotovo u ekstremnim uslovima kao što je to bio slučaj ovoga puta.
U kolibi smo zatekli jedan prijateljski par Kvebešana, Kanadjana koji su bili naravno veoma prijatni i razgovorljivi. Skoro je neizbježna radoznalost onih koje sretnemo kada čuju nepoznati jezik nas sa Balkana u ovakvoj divljini. Ta radoznalost je uvijek iskrena i dobronamjerna, barem ovdje gdje mi živimo.

Drugi dio ove trase je bio malo izazovniji. Preostalih deset km išlo je stazom kojom je samo nekoliko skijaša prošlo prije nekoliko dana. To je značilo da smo mi morali većim dijelom praviti svoju trasu kroz nove slojeve snijega koji su se u medjuvremenu formirali. Svakih par kilometara smo se mijenjali na čelu da bi se napor jednako rasporedio.
Kako je dan odmicao, tako se i temperatura spuštala. Vrijeme za odmor i pauze nismo si mogli priuštiti želeći da što prije dodjemo do kolibe jer niske temperature postaju opasne za sve one koji se nadju na otvorenom. Skijanje u ovakvim uslovima jeste izazovno, ali je istovremeno i iscrpljujuče. U takvim izazovnim momentima svako od nas nauči mnogo o sebi kao i o članovima svoga tima. Međusobna saradnja je ne samo poželjna nego i potrebna.

Svakako ne treba zaboraviti ni ljepotu prirode koja se najbolje doživi kada si u njenom središtu. Postoje mnoge čari zimskog perioda, a meni je najimpresivnije kada vidim neprekidno bjelilo svuda oko mene. Mont-Tremblant park je vrlo bogat raznoraznim rastinjem koje, čini mi se, izgleda još ljepše kada je pokriveno čistim bijelim snijegom.
Naš napor je bio nagradjen i prelijepim zalaskom sunca koje se pojavilo iznenada na kraju našeg prvog dana. Zlatni zraci koji su se probijali izmedju vrhova jelika su se odbijali od kristalno bijelih površina snijega.
Zadnji kilometar našeg puta je bio posebno izazovan. Svaki član tima je morao naći svoj način kako da izdrži tu zadnju prepreku. Ja sam, na primjer brojao svakih 100 metara pojedinačno odredjujući distance ispred mene. Na taj način bi mentalno bio odsutan od fizičkih napora.
I konačno, naš dom za jednu noć i jedino utočište u krugu od 15 km izronilo je iz mora drveća i snijega. Upravo na vrijeme - prije zalaska sunca.

Naša koliba je bila smještena na jezeru Lac-des-Sables. Srednje veličine, u njoj je moglo da spava oko 20-ak osoba na prilično udobnim madracima u vlastitoj vreći za spavanje. Kolibu smo zatekli u vrlo dobrom stanju (čistu): očigledno je da je rendžeri parka dobro održavaju. Pošto nismo nikoga zatekli u kolibi, bilo je vrlo hladno (oko -15C unutra). Brzo smo potpalili vatru, ali je trebalo nekoliko sati da se koliba zagrije. Nas petero smo se okupili oko tople peći dok se napolju temperatura polako, ali sigurno spuštala do -25C. Misao o smrzavajućoj hladnoći napolju nam je grijala srce u ovom našem malom utočištu.
Obično se kaže da zvjezdano nebo najljepše izgleda na niskim temperaturama. Ovo veče se zaista tako činilo. Milioni zvijezda su treperili u tamnoj noći koja se više činila "bijela noć" s obzirom na obilje snijega svuda oko nas. Ugodno veče je brzo prolazilo sa dragim prijateljima i uz obaveznu "kapljicu", dok je vatra snažno pucketala i stvarala ovaj mali kutak podnošljivim, pa čak i prijatnim.

Jutro je naravno bilo vrlo hladno. Kada snijeg škripi pod nogama, a nos skuplja kod udisanja, to je znak da je vazduh hladniji od -20C. Nakon što smo doručkovali i spremili sve stvari, obavezno smo sve počistili iza sebe, ali još važnije - nanijeli dovoljno drva i dobro naložili vatru za možda neke nove posjetioce ovom utočištu.
Ovo jutro je bilo skoro 10C hladnije nego prethodno pa su svi navukli potkape iz kojih su samo oči virile. Niko nije htio da rizikuje promrzline na otkrivenim dijelovima tijela.
Tokom noći je napadalo još nekoliko centimetara snijega, ali je staza sada bila mnogo prohodnija. Naša brzina skijanja je bila veća nego prethodnog dana, ali ne samo zbog utabane staze, nego i zbog umanjenog tereta.

Približavajući se kolibi Refuge du Lariou ja sam mirisao vazduh nadajući se da ću osjetiti miris dima. Ako bi ga osjetio, to bi značilo da ima vatre u kolibi. I tako je i bilo. Neko je već prije nas došao i upalio vatru. Ulazeći sa vana unutra pravi razliku od 30 stepeni - lijep ugodjaj.
Zadnjih pet km smo išli blagom nizbrdicom kroz šumu gdje je staza vijugala izmedju crnogoričnih stabala. Takvo skijanje je i najljepše, a valjda je takvoj impresiji doprinjelo i to što smo znali da smo se živi i zdravi vratili sa još jednog fantastičnog izleta u prirodu.

 

 

Mooshie Zahirovich

 

 

 
search engine by freefind Advanced
PREVIOUS ARTICLES:

 

 

 

 

 

 

 

 

 



 

ZONE 2000 - All rights reserved