HOME PAGE  
ALPINISM  
 
Skijama u "Zonu smrti"
Naim Logić, septembar 2014>
Muztagh Ata sa 7.546 metara ili 24,757 stopa visine i reputacijom najviše planine na svijetu dostupne na skijama, oduvijek je privlačio turne skijaše. Osim raznovrsnošću etničkih grupa naroda koji žive u njegovoj okolini i impresivnošću okolnih planinskih lanaca: Tien Shan, Pamir, Hindu Kush, Karakorum... posjetioci bivaju zatečeni njegovom promjenljivom klimom sa snažnim, ledenim vjetrovima. Otuda i njegovo ime koje na lokalnom Ujgur jeziku znači: "Otac ledenih planina".


Od ishodišne tačke – Bishkeka u Kyrgyzstanu do Baznog kampa se stiže za 3 dana sa noćenjima u Narynu i Kashgaru

Muztagh Ata je jedan od najpopularnijih sedamtisućnjaka u svijetu. Tri su razloga za to:
- Jednostavan pristup. Bazni kamp je svega nekoliko sati udaljen od prometnog Karakorum Highwaya
- Zanimljiva okolina. Lociran je u zabačenom dijelu svijeta u blizini drevnog Puta svile sa jedinstvenim prirodnim ljepotama, naseljenom narodima nepoznate kulture i običaja
- Najlakši sedamtisućnjak u svijetu. Uobičajeni pristup je bez tehničkih teškoća i tek sa nekoliko objektivnih opasnosti.
Ipak, izuzetna visina, duboki snijeg i ledeni vjetrovi iznad 7.000 metara čine ovu planinu zahtjevnim ciljem. Konačno, niti jedna planina tako impresivne visine ne može se smatrati "laganom". Ipak, za nekoga ko voli planine, a posebno turno skijanje, i kome pristup planini uz uzbudljivo upoznavanje novih dijelova svijeta čini značajan dio kompletnog doživljaja ekspedicije, Muztagh Ata predstavlja prvorazredan izazov i on je već godinama bio na mojoj listi želja. Međutim, čak i kada bih riješio problem od oko mjesec dana slobodnog vremena (tura obično traje 25 dana), godinama bi iskrsavali razlozi za otkazivanje ture. Dugo vremena sam se bavio mišlju da pristup napravim sa juga - iz Islamabada, Pakistan, koristeći Karakorum Highway i vožnju ispod Nanga Parbata (8.126m ili 26,660ft), Rakaposhia (7.788m ili 25,551ft), kroz Gilgit, uz rijeku Ind, prevoj Khunjerab Pass (4.693 m ili 15,397 ft)... ali su me prošlogodišnja ubistva alpinista pod Nanga Parbatom odagnala od te nakane.
A i cijene organizovanja ture su porasle sa oko prvobitnih $1.000 do trenutnih $3.000 - $7.000 zavisno od usluga koje tražite.


Grandiozni hrbat (nagib oko 25 stepeni) Muztagh Ate visok 7.546m (24,757ft). Pogled sa jezera Karakul (Crno jezero) na 3.645 metara.

Muztagh Ata se nalazi u prilično izolovanom, slabo posjećenom i neistraženom dijelu svijeta (Sinkjang (Xinjiang) u Kini), u srcu najvećih planinskih masiva svijeta: Himalaji, Karakorum, Hindukuš, Pamir... Geolozi ni danas nisu jedinstveni u tome gdje pripada: Pamiru ili Kven Lunu (Kunlun).
Ipak, preovladava mišljenje da je to krajnja zapadna planina u preko 3.000 km dugačkom planinskom lancu Kven Luna koji sa sjevera ograničava Tibetansku visoravan i dijeli je od surove Takla Makan pustinje. Surovost pustinje Takla Makan očituje se u njenom izuzetnom suhom zraku zbog izrazite kontinentalnosti (velika udaljenost od mora - u Sinkjangu se nalazi i geografski centar Azije, tačka najudaljenija od mora u bilo kojem smjeru), reljefne zatvorenosti (ekstremno visoke planine, naročito sa juga, spriječavaju pristup vlažnog vazduha iz Indijskog okeana) i relativne otvorenosti prema sjeveru i dotoku hladnog, polarnog zraka iz Sibira, tako da nikakva rijetkost nisu ni snježne padavine.
Pustinja Takla Makan je oko 6,5 puta veća od BiH, a njeno ime na lokalnom jeziku bi se moglo prevesti kao: "Uđeš, a ne izađeš".
U takvom okruženju i Muztagh Ata je uspostavio vlastitu, veoma surovu klimu koja se odlikuje naglim promjenama vremena sa snažnim mrzlim vjetrovima. Izolovanost je razlog što se prvi zabilježeni pokušaj osvajanja desio tek 1894. godine od strane švedskog istraživača Svena Hedina, a izuzetno hladni vjetrovi razlog za neuspjeh ove kao i narednih ekspedicija (1900, 1904 i 1947). Tek 31. jula 1956. veliki tim od 19 sovjetskih i 12 kineskih planinara uspio je izaći na vrh. Nakon toga Kinezi su zabranili pristup vrhu, a ponovo otvorili 1980. godine.
Procenat upješnosti pohoda na vrh je čak i u novije vrijeme ispod 20%. Dakle, jedva da se svaki peti penjač uspije domoći vrha.


Muztagh Ata visok 7.546m (24,757ft) je najviša planina svijeta dostupna na skijama. Prikaz kampova postavljenih u pokušaju pristupa vrhu. Granica snijega je na oko 5.400m (20.juli - prethodnu noć padao je snijeg)

Kao što se naslućuje na gornjoj slici, sam vrh nisam dosegao, nego 7.315 metara. Zašto?
Odgovor, ako želite, možete naći u nastavku teksta. Iskreno, dvoumio sam se da li uopšte pisati reportažu o neuspješnom pokušaju osvajanja vrha. Ipak, odlučio sam se da je napišem uvažavajući moje poimanje planinarstva, a to je:
- uživanje u planini i istraživanju novih prostora te osvajanju novih vrhova
- upoznavanju novih dijelova svijeta
- zadovoljenju svoje znatiželje i pomjeranju nekih vlastitih granica. U ovom slučaju to je da li sam u stanju bez dodatnog kisika izaći iznad 7.500 metara... i to na skijama?
Generalno govoreći, izlazak na vrh planine nije moj presudan cilj, ali povratak kući zdrav i živ svojoj porodici i prijateljima - jeste! Konačno, nije mi poznato da je iko iz BiH pokušao ispenjati Muztagh Atu, a njegova reputacija najviše planine svijeta dostupne na skijama kad-tad će nekoga zaintrigirati i ova reportaža može mu/im biti od velike koristi.
Obzirom da se ovdje radi o ekstremnim visinama, vrlo je bitno razumijevanje ponašanja čovječijeg organizma u takvim uslovima. O reakcijama ljudskog tijela na razrijeđeni zrak u velikim visinama i općenito, sve u vezi visinske bolesti i aklimatizacionog procesa može se naći u mojoj knjizi "Od Peruna do Everesta", čemu je posvećeno cijelo jedno poglavlje. Biće onda jasnije otkud u naslovu reportaže termin "Zona smrti". Naime, dokazano je da ljudi ne mogu živjeti iznad 20,000 stopa ili oko 6.100 metara visine - smrt je neminovna u roku nekoliko sedmica.


Svjetski raritet: Grandiozne planine (visoke iznad 7.500m) sa glečerima u neposrednoj blizini pustinje (Takla Makan na oko 1.000m) sa kamilama. Selo Subashi (3.850m) - za transport opreme do BC (4.420m) koristili smo kamile!

I ove godine većina organizatora je otkazivala ekspedicije zbog slabog interesovanja (u posljednje vrijeme sve su češći nemiri u Sinkjangu). Krajem maja javila se Evgenija iz organizacije Asia Mountains iz Bishkeka, Kyrgyzstan koja je uspjela obezbjediti neophodnih 10 zainteresovanih za Muztagh Atu, a mogla je primiti još. Uspio sam nabaviti kinesku vizu i 27. juna krenuo na 3 dana dugi put u Bishkek (3 uzastopna noćna leta preko New Yorka i Istanbula).
I ovoga puta, radi iniciranja aklimatizacije, dan pred polazak, nakon posla, otišao sam na Humphreys Peak (3.851m = 12,685ft - najvisočiju planinu Arizone), prenoćio gore, ujutro se vratio na posao, a naveče zaputio na aerodrom.
A tura je već od početka krenula naopako. Sletio sam u Bishkek prije zore (oko 3 ujutro), ali bez prtljaga. Uhvatio sam taksi i kroz usnuli grad okružen impresivnim planinama pod snijegom, umivan prvim zracima sunca stigao u simpatični mali hotel "Gori Asii" vlasništvo organizacije Asia Mountains.
U Bishkeku se ispostavilo da se uz 9 Rusa i jednog Slovaka (spomenutih 10) osim mene prijavio još Norvežanin (David), Francuskinja (Emanuela) i troje Italijana (Martino, Alex i Tiziano) - dakle, bilo nas je ukupno 16. Kupio sam kartuše plina i iznajmio gorionik. Inače, 25 dana ture koštalo je $3.150, ali u tu cijenu nije bilo uključeno ništa iznad Baznog kampa (šator, hrana, nosači...). Mogao se unajmiti i lični vodič za $3.300. Jedino je Slovak Peter (vec 4 godine radi u uredu Evropske Unije u Bishkeku - naredne godine mijenja grad, a mislim da sam ga ubijedio da dođe u Sarajevo) unajmio vodiča Pavela (Rus koji već 8 godina živi u Bishkeku i zarađuje kao profesionalni vodič).


Pogled iz C1 (5.370m = 17,620ft) prema BC (4.420m = 14,500ft). Žuti šatori u dolini su kineski dio BCa, naš je bio više desno iza zasniježenog brda. Tokom noći napadao je snijeg, ali će se do kraja dana otopiti gotovo do C1.

Već istoga dana poslijepodne (30. juni) kombijima smo krenuli u 5-6 sati vožnje udaljeni Naryn, sumorni gradić sa blizu 30.000 stanovnika. Put je bio uglavnom asfaltiran i išao divnim krajolicima Kirgizije sa puno jurti, tradicionalnih nastambi njihovih stočara. Inače, Kyrgyzstan je oko 4 puta veci od BiH i ima oko 5 miliona stanovnika.
Naš naredni stop trebao je biti Kashgar u Kini. Kada ujutro do polaska kombija moje stvari nisu stigle odbio sam ići dalje znajući veoma stroge i striktne kineske zakone. Sumnjičavi Kinezi sumnjam da bi propustili tako specifičan prtljag bez prisustva vlasnika i vjerovatno moj prtljag ne bi više ni vidio. Stvari su stigle par sati kasnije, a nešto kasnije i par nastavnika iz Siona, Švajcarska - već 10 godina posjećuju Centralnu Aziju i snimaju dokumentarce o lokalnim etničkim grupama. Pristali su me povesti do granice, a sa Evgenijom sam telefonom dogovorio da me u Kini čekaju njeni poslovni partneri (u Kinu se svojim autom ne može tako lako ući).
Sutradan, smo nakon 3 kontrolne tačke, stigli do kineske granice na Torugart Passu na 3.752 metra i mada smo bili jedini, iz nepoznatih razloga smo morali čekati preko 3.5 sata.
Sa druge strane već me je čekao kombi iz Kashgar Mountaineering Adventures (KMA), vlasništvo Ujgura. Puhao je jak vjetar i povremeno je padao snijeg. U neposrednoj blizini je i jezero Chatyr Kul na 3.530m gdje se temperatura zna spustiti i do -50 C, a debljina ledenog pokrova povećati i do 1,5 metar. Iznerviran, Švajcarac je povremeno izlazio, galamio, mahao svojim pasošem pokazujući vizu... ali bez efekta. Konačno, otvorili su kapiju, promijenili smo kombije i nakon brojnih kontrolnih tačaka i skeniranja prtljaga (Švajcarca su na narednoj tački izveli i zadržali) stigli u hotel "Super 8" u Kashgar iza 10 sati naveče.


Između C1 (5.370m = 17,620ft) i C2 (6.200m = 20,340ft) trebalo je biti posebno oprezan zbog mnoštva opasnih pukotina

Sa šoferom Abdul Rahimom sam dogovorio da mi naredni put donese hrane za visinske logore, sud za topljenje snijega i upaljač. Muhamed, vlasnik KMA je obećao poslati SIM karticu za moj telefon. Sam to nisam uspio nabaviti zbog kašnjenja.
Ujutro smo krenuli oko 5 i Karakorum Highwayom bili u Subashiju (3.850m) oko 10 sati. Natovarili smo višak naših stvari na kamile i u Baznom kampu (BC) na oko 4.420 metara stigli na ručak. Pošto sam stigao zadnji imao sam tu sreću da u BCu budem sam u šatoru, mada je to bila uobičajena praksa na svim mojim dosadašnjim ekspedicijama.
Već sutradan, 4. jula krenuli smo u laganu aklimatizacionu turu - savladali oko 400m. David se vratio - nije se osjećao dobro. Oksimetar je pokazivao 64% zasićenost njegove krvi kiseonikom - preporučljivo je da to bude barem 80%. Po povratku u BC imao je svega 53%. Sugerisao sam mu povratak ne samo u Subashi, nego skroz u Kashgar.
Vrijeme nije bilo baš najbolje - propadivao je snijeg. Dvoje Rusa je izašlo na C1 i postavilo šator. Obzirom da nije bilo jasno vidljivog sunca nisu nosili glečerske naočale - sutradan u BCu probudili su se sa snježnim sljepilom. Vrlo neoprezno!
Narednog dana stigao je šofer, ali mi je donio samo SIM karticu. Zvuči pomalo smiješno, ali problem sa hranom bio je zaista akutan. Tim prije što je hrana u BC-u bila neočekivano loša, nekvalitetna, nekalorična: riža, dinstano povrće, ponekad meso u tragovima, sira nikako...
Šofer je odvezao Davida i dvoje Rusa (Igor i Mikhael) sa snježnim sljepilom nazad u Kashgar. Rusi se više nisu vraćali. Od Vahida, direktora BCa, Emanuela i ja iznajmili smo šator za $150. Uz naša dva, bio je to treći za tri planirana visinska kampa.


U neposrednoj blizini C2 na oko 6.100 metara. Vidljiva je pristupna staza sa grupom Kineza u dnu slike. Prenoćio sam desno od crvenog (ruskog) šatora.

Narednog dana, 5. jula iznio sam unajmljeni šator, skije, skijaške cipele, kartuše... na C1 (5.370m). Tokom noći padao je snijeg sa jakim vjetrom koji je dobrano nabio snijeg između dva sloja šatora. Ni šator KMA nije bio osobitog kvaliteta.
Osvanuo je lijep dan. Očistio sam šator (otopljeni snijeg bi tokom dana natopio unutrašnjost šatora), ostavio gotovo sve stvari i do ručka bio u BC-u. Jedinu vreću koju sam ponio, ostavio sam u C1, a u BC-u posudio Davidovu, barem za vrijeme njegovog odsustva u Kashgaru.
Dva dana kasnije ponovo sam izašao na C1. Ovoga puta ponio sam svoj šator, pojas sa opremom za samospašavanje iz pukotina, dereze za cipele, cepin, ali prema priči Kineza koji su se vraćali sa C2 sutradan sam pojas i dereze ostavio u C1. Navece sam pojeo dehidrirano jelo sa gljivama koje mi je dala Emanuela, a ujutro imao problema sa stomakom. Rano ujutro Emanuela se požalila na grlo i pluća i vratila u BC. Uzeo sam njen šator, 'sredio stomak imodiumom' i tek poslije podne na skijama krenuo ka C2 (6.200m). Zbog pukotina to je i najopasniji dio puta do vrha. Na jednom mjestu fiksirano je 10-tak metara užeta sa cvorovima na svakih pola metra za rukohvate.
Natovaren i iscrpljen stomakom bio sam prilicno spor. Negdje na oko 5.900m na jednoj zgodnoj zaravni sam postavio šator i prenoćio. Uskoro su tu pristigla i 3 Rusa iz mog tima (Miša, Vasilij i Igor), zovnuli nosače da im snesu njihov šator sa C2 i postavili ga do moga. Ujutro sam izašao na C2 (6.200m), postavio šator, produžio stotinjak metara visinski dalje, vratio se u C2, prenoćio i naredni dan po priličnom nevremenu do ručka bio u BCu. Za nalaženje bezbjednog puta do C1 po takvom nevremenu i vidljivost od svega par metara trebalo je imati dobru orijentaciju, a i dosta iskustva. Konačno, pred C1 oblaci su se razrijedili. Tu sam sreo tek pristigle, Hansa i Anitu iz Švajcarske.


Tashkurgan na 3.094 metra visine - posljednje mjesto u Kini prije granice sa Pakistanom. U izuzetno suhoj klimi - izobilje sušenog voća i povrća...

Narednih nekoliko dana prognoza je bila loša i ja sam sa Slovakom Peterom odlučio posjetiti Tashkurgan, gradić u neposrednoj blizini granica Tajikistana, Avganistana i Pakistana. U ovom području, južno od Gez kanjona žive uglavnom Kirgizi. Vahid je telefonom našao šofera u najbližem selu, Qortomaku. Sišli smo dole, a domaćin nas je pozvao u svoju jurtu. Izuli smo se i uživali u ukusnom doručku: mastan slankasti napitak sa kobiljim mlijekom (kymyz) uz ukusno pecivo (nan - kao naša pogača) sa premazom kao kajmak ili puter (kaymak).
Zanimljiv je način formiranja prostorija u jurti vrlo praktičnim pregradama. Na sredini je bila razvučena njihaljka iz koje se povremeno čulo dijete, a domaćini bi je zaljuljali u velikim lukovima. Osim njihove gostoljubivosti, dojmila me je čistoća ovih ljudi koji žive u izuzetno surovim uslovima.
Šofer malog kamiona je ovu turu iskoristio za transport svega i svačega - od ovaca do lokalnog stanovništva. Nas je koštalo po $50. Odvezli smo se do Subashija, a odatle se Karakorum Highway penje obroncima Muztagh Ate do prevoja iza koga uglavnom žive Tadžici. Odatle se otvara prostrana dolina gdje smo posjetili jedan termalni izvor i kratkim kanjonom stigli u Tashkurgan na 3.094 metra (na lokalnom jeziku znači 'Kamena tvrđava') sa preko 2.000 godina dugom istorijom. Danas, Kinezi grade gradove po modernim standardima - sa širokim bulevarima. Centar grada je načičkan malim dućanima gdje se može naći svega i svačega, ali sumnjive kvalitete. Ipak, naš prvenstveni cilj je bio najesti se šašlika (ražnjića). Iznajedali smo se, a čak smo desetak žica ponijeli u BC. Primjera radi, 4 žice šašlika i velika porcija lagmana (tjestenina sa povrćem - tipično lokalno jelo) koštala je oko $3.


Povratak na skijama je neuporedivo brži i lakši - tragovi skija ispod C2 na oko 6.150m. U pozadini je jezero Karakul na 3.645 metara i planina Kongur visoka 7.719 metara

Brojne kineske kontrolne tačke vojske i policije ovdje, u pograničnoj zoni, su naglašeno česte, detaljne i stroge. Najveći problem smo imali na glavnoj policijskoj kontroli na ulazu u grad. Bilo je tu puno, nama nerazumljive prepirke i dreke, da bi nas na kraju šef policije ipak pustio u grad. U povratku nas je šofer poslao drugim vozilom. Vozio je ispred nas i obećao nas sačekati iza policijske kontrole. Međutim, šef policije je ovoga puta bio još arogantniji i prijeteći nas vratio nazad. Šta da radimo u ovoj 'zemlji nedodiji na kraju svijeta' u osjetljivoj pogranicnoj zoni prepunoj vojske i policije, a ja usto sa američkim pasošem?
Sjetio sam se da u mom telefonu imam Vahidov broj i nakon 5 - 6 razgovora našli smo rješenje: Zaputili smo se pješke na kontrolnu tačku, prošli je izbjegavajući šefa policije, 'iza ćoška' uhvatili našeg šofera i do večere bili u BCu. Ispostavilo se da je problem bio u tome da lokalno stanovništvo nema dozvolu za prevoz stranih turista!
U BCu, miris šašlika privukao je i 4 Poljaka koji su u međuvremenu pristigli. Jednog od njih, Dominika, naša uzbudljiva priča je do te mjere zaintrigirala da je naredni dan u istom aranžmanu otišao 'našim stopama'. Na žalost, završio je u zatvoru i u BC se nije vratio do našeg polaska, sedmicu kasnije.
Sutradan me ponovo mučio stomak (vec treći put) - izgleda da je šašlik bio šokantno iznenađenje za izgladnjeli stomak i ponovo sam ga sanirao imodiumom. Rus Sergej iz našeg tima vratio se sa C2 sa viješću da je gore napadalo gotovo pola metra novog snijega. Aleksandar, Rus iz našeg tima bio je isuviše nagao u usponu do C2, osjetio probleme sa srcem (aritmija) i sa djevojkom Julijom odustao - povukao se sa planine.
Prognoza za naredna dva dana je bila podnošljiva sa pojačanim vjetrom na vrhu do 65-70 km/h trećeg dana.


Pogled prema C2 na 6.200 metara visine. Dva krajnja desna šatora su moj i slovaka Petera - ostali su kineski.

Narednog dana sam prilično lagan (nosio sam samo moj šator) izašao na C1, stao na skije, ponio cepin i do kraja dana bio u C2 na 6.200 metara. Gore je već bila Emanuela, David se nije dobro osjećao, a Hans i Anita su imali ličnog vodiča. Bio je to Nima Kancha Sherpa sa kojim sam prije dvije godine bio na vrhu Everesta. Prepoznao me je još 50-tak metara prije C2 i radujući se kao malo dijete napravio pravu uzbunu u kampu. Bio je to zaista srdačan susret.
Smjestio sam se u prazan šator Italijana i ustanovio da sam greškom u BCu zamijenio kesu sa zaštitnim rukavicama, balaklavom i skijaškim naočalima. Ponestalo mi je providnih plastičnih kesa, a neprovidne je vrlo lako zamijeniti. Bila je to zaista šokantna spoznaja. Tu noć jedva sam zaspao. Nije pomoglo ni to što je Emanuela za 14. juli (nacionalni praznik Francuske) častila kamp suhim kajsijama.
Sutradan u zoru Emanuela mi je doviknula da ima strašnu glavobolju i da se vraća. Nevoljko sam ustao tek oko 8. Dva nosača koje je Emanuela poslala upravo su pokupili sve njene stvari i demontirali šator. Odnijela je gorionik, što me je još više deprimiralo (šta da radim gore bez vode?). Poljak Pavel (jedan od ono četvero - zanimljivo, i on je profesionalni vodič) obećao mi je na C3 posuditi svoj gorionik što me je oraspoložilo da ipak krenem gore. Ali, najprije sam se morao riješiti Agima, nosača koji je insistirao da mi nosi sve ili dio stvari do C3.
Na C3 (6.800m) sam zatekao 6 praznih kineskih šatora, ušao u jedan tako da svoj šator nisam ni postavljao - barem jedna dobra stvar danas. A onda novi šok - ustanovih da mi je u natezanju sa nosačem Agimom u C2 ostao veston. Imao sam dovoljno toplu vrecu za spavanje. Odlučio sam se vratiti sutradan. U sumrak u šator pored mene sa vrha na skijama stigoše Slovak Peter sa vodičem Pavelom. Rekoše da je bilo vjetrovito i hladno.


BC na 4.420 metara - moj šator sa dijelom skijaške opreme

16. juli - sa svitanjem dana vjetar se pojačavao. Peter mi doviknu da mjeri -30 C. Obukao sam sve na sebe - na baš puno: lagani prsluk od paperja i goretex vjetrovku, te stavio obje rukavice na 5 prstiju - jedne vrlo lagane, a druge jače, ali prilično istrošene. Jedino sam na nogama imao pantalone od paperja (sa Denalija) u kojima sam spavao u BCu (nisam imao drugu vreću).
Iz šatora na vjetar od 65-70 km/h izašao sam tek oko 9, upravo kada je na skijama iz C2 naišao Italijan Martino. Nisam mogao odoliti, stavio sam skije i krenuo za njim, pa dokle stignem...
Nedugo zatim počeli su mi mrznuti prsti na nogama - u skijaškim pancericama sam imao duple čarape, ali protektore (preko cipela) nisam ponio - greška (na Denaliju sam ih imao). Prsti na rukama: dva mala prsta sam uvukao iz rukavica i trljao o dlanove, ali su se preostali prsti mrznuli, a ja sve više i više drhtao u cijelom tijelu. Ne prođe dugo, stigoše me Tiziano i Alex (preostala dva Italijana) na skijama. Zapazih da je Alex imao ljubičasto modre usne. Rekoh mu to plašeći se HAPE (High Altitude Pulmonary Edema), a on mi pokaza ruke i prste iste boje! Pokušah ga ubijediti da se vrati, spominjući HAPE, ali je samo odmahnuo i požurio za Tizianom.
Nevoljko, produžih i ja, baveći se mišlju da ispod vjetrovke zamotam oko sebe alu-foliju koju uvijek nosim u poklopcu ranca. Ali, jedan jači udar vjetra podera mi vjetrovku ispod pazuha (pored 'zippera' - na istom mjestu sam je poderao proljetos u slalomu kroz šumu breza sa Humphreys Peaka i mislio da sam je dovoljno dobro popravio). Sada je postojala opasnost da me vjetar napuše kao padobran i odnese gdje hoće! Trebalo je spašavati se, a svoju znatiželju i pomjeranje nekih svojih granica ostaviti za drugi put. Uto odozgo izbiše Tiziano i Alex, odustali su.
Skinuo sam kože sa skija, stegnuo cipele i okrenuo nizbrdo. Provjerih altimeter - zanimljivo, pokazivao je tačno 24,000ft ili 7.315m. U BCu sam bio prije večere.


I Švajcarca Hansa iznenadio je prodoran mrzli vjetar. Da bi izbjegao amputaciju već u BCu jr otpočeo medicinski tretman.

Malo prije mog dolaska u BC za Kashgar su se odvezli Emanuela, David i Peter. Emanuela je uspjela promijeniti let i odletila u Francusku. Davidu je stopalo jedne noge dobrano oteklo (cirkulacija krvi, hladnoća...?). Proveo je jednu noć u bolnici u Kashgaru, a onda su on i Peter odletili u Osh, Kyrgyzstan - navodno ima bolju bolnicu. Ostao je u bolnici, a Peter se prebacio u Bishkek na posao.
U povratku u Bishkeku vidio sam se sa Peterom na večeri kada mi je ovo i ispričao. U BC-u, već sutradan, Alex se dobro osječao! Očigledna je velika prednost skija u planini, a to je znatno veća pokretljivost. I Martino (sa vrha) i Alex i Tiziano i ja u BCu smo bili prije večere, a Peter i Pavel ranije istog dana. Ujutro je i Martino otišao u Kashgar.
Prilicno desetkovan tim, od nas 16 samo je dvoje (Peter i Martino) dosegnulo vrh. Nije se šaliti sa Muztagh Atom, iako se pri prvom pogledu na njegov blago položeni hrbat stiče utisak da se radi o laganoj i 'pitomoj' planini. Mislim da sam i ja sam potcijenio Muztagh Atu, a ono što bih naredni put ponio bili bi protektori za cipele - na skijama cipele su uglavnom iznad snijega te izložene vjetru koji je gotovo neizbježan u pristupu vrhu. Takođe talkođe bih ponio drugu laganu vreću za spavanje u BC-u.
Zanimljivo je da je velika većna kineskih penjača nosila kombinezone od paperja - kao na Everestu npr. Nisam baš siguran da je to neophodno, mada se 16. jula u području vrha temperatura od -30 C uz vjetar 65-70 km/ h mogla osjećati kao -52 C! (windchill), čemu to vodi najbolje je vidljivo sa gornje slike - Švajcarac Hans sišao je sa promrzlinama prstiju na obje ruke. Četiri dana kasnije sreo sam ga u Kashgaru - imao je još uvijek zamotan jedan palac, a amputacija još nije bila isključena. Nije mu pomoglo ni to što je 6 sedmica prije puta kuci (Konstanz na Bodensee) spavao u specijalnom šatoru gdje se simulirao vazdušni pritisak sa namjerom 'odrađivanja' aklimatizacije.


Karakorum Highway prolazi i kroz kanjon rijeke Gez. Kinezi rekonstruišu put i ujedno grade hidrocentralu.

Općenito, nivo usluga koje su nuđene u Kini, a naročito u BC-u su ispod očekivanog nivoa. Pri tome prvenstveno mislim na nedovoljnu i nekvalitetnu ishranu u BCu. U strahu da mi Kinezi na granici ne uzmu hranu, iz Arizone sam ponio samo power- bars (za dodatnu energiju za uspon) i sokove u prahu (za anuliranje neugodnog okusa topljenog snijega). Zbog kašnjenja u Kashgaru nisam uspio ništa kupiti. Srećom, kupio sam 5 zemički usput u kanjonu rijeke Gez.
Mislim da sam za oko 2 sedmice (do 16. jula) izgubio oko 10kg na težini. Sedmicu kasnije, u Bishkeku sam imao 7kg manje od polazne težine - izgubio sam više nego na Everestu za 2 mjeseca. Ali su zato u BC-u nudili uslugu nošenja tereta po velikim cijenama: $5/kg do C1, $30/ kg do C2 i $40/kg do C3. Koliko mi je poznato, bio sam jedini u našem timu koji nije koristio njihove usluge.
20. jula napustili smo BC i Karakorum Highwayom stigli u Kashgar. Karakorum Highway je najvisočiji asfaltirani međunarodni put na svijetu dug oko 1.300 km. Povezuje Sinkjang u Kini i Gilgit-Baltistan regiju u Pakistanu kroz planinski lanac Karakorum preko prevoja Khunjerab Pass na 4.693 metra visine. Zbog enormne visine i estremno teških uslova u kojima je građen često se naziva 'Osmim čudom svijeta'. Zbog velikog snijega za saobraćaj je otvoren samo od maja do oktobra.


Id Kah - glavna džamija u Kashgaru i najveća u Kini

Kashgar, simpatični grad posebne ljepote, smješten na sjeverozapadnom rubu pustinje Takla Makan, odvajkada je bio jedna od najstarijih i najbogatijih oaza na čuvenom Putu svile. Hiljadama godina smatrao se ekonomskim, političkim, kulturnim i saobraćajnim centrom južno od Tien Shan planinskog lanca. Sa mnogobrojnim, vrijednim istorijskim građevinama, pogodnom geografskom lokacijom, blagom i ugodnom klimom postao je i omiljena terustička destinacija. Od istorijskih znamenitosti najposjećenije su džamija Id Kah iz 15. vijeka (može da primi preko 20.000 vjernika) i mauzolej (mezar) Afaq Khoja, islamskog lidera iz 17. stoljeća. Drugi je najveći grad Sinkjanga (iza Urumqia) i ima oko 750.000 stanovnika (šire područje preko 4 miliona) od čega su oko 90% Ujguri (Uyghur), muslimani pripadnici turskog plemena koji su dosegli najistočnije tačke Centralne Azije.
Sinkjang (Xinjiang) je krajnja sjeverozapadna i najveća kineska autonomna pokrajina (oko 33 puta veća od BiH ili gotovo kao Aljaska). Ima preko 22 miliona stanovnika, gdje Ujguri učestvuju sa oko 45% i etnička su većina. Kao i drugi dijelovi Centralne Azije i Sinkjang je imao veoma burnu istoriju. Na žalost, ni danas ne izgleda nimalo mirno.
Islam je u Kini prisutan već 1.400 godina. Dugo vremena Ujguri su imali svoju nezavisnu državu, Istočni Turkestan. Dogovorom velikih svjetskih sila nakon II Svjetskog rata na Jalti 1949. ova oblast potpala je pod 'interesnu sferu' Kine. Danas, nakon raspada Sovjetskog Saveza, kada većina turskih naroda živi u nezavisnim državama (Kyrgyzstan, Tajikistan, Uzbekistan...) i kod Ujgura se pojavila slična želja. Kinezi ne gledaju na to blagonaklono i uveli su stroge represivne mjere. Vojska i policija su svuda okolo, naoružani 'do zuba'. Kontrole i pretresi su česti i detaljni (Ujguri su ciljana grupa). Vidio sam represivne mjere Kineza u Tibetu (2007. i 2009.), ali je ovo u Sinkjangu znatno gore - kao vanredno stanje i vojna uprava.


Kashgar - tipičan Ujgur restoran sa 'živom muzikom'

Još jedan kineski specijalitet - sve državne ustanove i prodavnice u vlasništvu Kineza rade po pekinškom vremenu (Peking je daleko na istoku). Ipak, lokalno stanovništvo Ujgura u Kashgaru drže se 'biološkog vremena' koje je isto kao u Kirgistanu - 2 sata kasnije. U Bishkeku sam bio i 1991. godine (do tada se zvao Frunze) prilikom uspona na Khan Tengri (7.010m ili 23,000ft) - za razliku od tada, prodavnice su ovoga puta bile pune sa ne baš raznovrsnim i kvalitetnim asortimanom, nove građevine niču posvuda, ali je i dalje lako uočljivo da su ovdje Rusi vladali preko 100 godina. Više o usponu na Khan Tengri možete naci ovdje: http://www.naimlogic.com/NABMA/Khan-Tengri-1991/4882522_zD4ntR#! i=291235761&k=8hwZj9F
Let nazad imao sam u zoru (oko 3am) 25. jula. Prethodnu noć u 10pm prisustvovao sam neočekivanom spektakularnom vatrometu - Kirgizi su obolježavali 27. noć Ramazana! Glavna džamija je bila svega dva bloka od mog hotela. Taksi za aerodrom je došao po mene u 1 ujutro, ali se jedva probio kroz opšte narodno veselje u okolini.
Za vrijeme ove ture u Brazilu je trajalo Svjetsko prvenstvo u fudbalu. Koristili smo svaku priliku da pratimo utakmice. Zanimljivo je da državna televizija Kirgistana svoj program emituje na Kirgiskom i Ruskom naizmjenično svakih 10 minuta, pa tako i utakmice! Benzin u Bishkeku je bio 35% jeftiniji nego u USA (36 SOM ili $0.69/l), a u Kashgaru 33% skuplji nego u USA (7.57 Juans ili $1.23/l).
Na kraju, još malo politike. Većina članova ekspedicije bili su Rusi i žarko ih je zanimalo moje mišljenje u vezi Ukrajine i malezijskog aviona... nisam komentarisao.
Ako vas zanima, znatno više fotografija sa kratkim komentarima na engleskom mogu se naći ovdje: http://www.naimlogic.com/NABMA/Muztagh-Ata/44292447_rcLq7v#! i=3531542929&k=vCL8DLh

 

Naim Logić

 

 

 
search engine by freefind Advanced
PREVIOUS ARTICLES:

 

The previous pages are under reconstruction!

 

 

 

 

 

 

 

 

 



 

ZONE 2000 - All rights reserved