Ilhana
Ševko
Kadrić, "Žene iz moje bilježnice"
Iz
Centralne dvoje penjača mašu rukama i pokazuju u pravcu
Novakove pećine. Krenuli smo u tom pravcu kad ispod stijene
zatekosmo dvojicu momaka kako stoje kao okamenjeni, ispred
njih na kojih desetak metara vidimo nešto što bi moglo
biti ljudsko tijelo. Priđemo, kad djevojka daje znake
zivota...

Ilhanin
smijer, jedan od zimskih smjerova u Prenju (Osobac
2099m) koji je dobio ime po djevojci iz priče. Penjan
je sedamdesetih,
a ocjenjen je sa II, što znači da nije težak ali
je prilično atraktivan (ukoliko
vam ne znači puno nekih petstotinjak
metara ledene strmine pod nogama). Foto:
Toma, februar 2000
U
jesen 1977. godine na Romaniji se održavala Sarajevska
škola alpinizma. Petkom, u popodnevnim satima, okupljali
smo
se u planinarskom domu podno Velikih stijena (Slaviša
Vajner Čiča), imali predavanja o opremi, penjanju,
opasnostima, družili se...
I jedan petak od doma smo krenuli prema stijenama da vidimo one što penju.
U grupi je bio Gordan Čahtarević, Neda Pervan i ja. Odozgo od stijena smo
čuli neobične zvuke. Nešto nam je govorilo da neće na dobro...
Potrčimo kad gore u stijenama, iz Centralne, dvoje penjača mašu rukama i
pokazuju u pravcu Novakove pećine. Krenuli smo u tom pravcu kad ispod stijene
zatekosmo dvojicu momaka kako stoje kao okamenjeni, ispred njih na kojih
desetak metara vidimo nešto što bi moglo biti ljudsko tijelo. Priđemo, kad
djevojka, daje znake života.
Svoj
strah sam rastjerao tako što sam počeo da se derem na
one druge, bar tako su kasnije pričali. Onda sam baš
kao po dobro naučenoj lekciji počeo čistiti i otvarati
usta, uvezivati slomljene dijelove za one neslomljene,
ubacivati povrijeđenu u čamac, organizovati okupljene,
transportovati do Carevih voda na rukama, u čamcu, a
onda nekom žutom Škodom do Krana...
Za
dva i po sata povrijeđena je bila u Koševskoj bolnici.
- Ako preživi nasih je 10% ostalo su uradile ove lotos maramice, grane i
transport dovde, rekao je hirurg preuzimajući povrijeđenu, žureći u operacionu
salu.
- Osamdeset osam metara, rekao je Rašid - Mišo Mulahusić, spuštajući se užadima
niz stazu kojom je padala povrijeđena djevojka. Kasnije smo analizirali
razloge i liniju pada i zaključili da je djevojka imala nesreću da izgubi
ravnotežu u stijeni, a onda nevjerovatnu sreću kod sama pada.
Vjerovatnoća da preživi pad bila je ravna nuli i eto...
Znam da smo sa strepnjom čekali vijesti iz bolnice, da nas je skupila kod
sebe kući šest mjeseci kasnije, za njen rođendan, znam da sam sa njom plesao
ples i dobio na poklon srebreni lančić sa runolistom. Znam da je bila izvrstan
student na Matematičkom fakultetu i da je radila jedno vrijeme kao profesor
matematike. Znam i da se zove Ilhana Sedlarević.
P.S.
Ovih dana sam na moju e-mail adresu dobio neobično pismo iz Sidneja (Sidney),
Australija. "Ja sam Ilhana ... ... djevojačko Sedlarević. Preko servera
Bosanskog kongresa dobila sam komentar Ševke Kadrića. Molim te da mi odgovoriš
je li riječ o planinaru Ševki - Ševi - Kadriću?"
U drugom javljanju mi je napisala da živi u Sidneyu sa porodicom već 12 godina,
da ih je četvoro u porodici. Žali se da se prebrzo živi i da joj nedostaje
Bosna ali i da je sa svakom promjenom vremena kosti podsjete na Romaniju i
jesen 1977. godine
Komentar /
Ševa
Mislim da je Ilhanin smijer u Prenju (op.: ne u Romaniji, vidi gornju sliku)
penjao
Erol
Colaković i
ko
je
sa
njim
bio
nisam
siguran, mozda Zoka Bošnjak, Toma, Bahra Paravalo...
to je ta
raja iz II gimnazije koja je iz škole propenjala. Jedna divna generacija.
|