U vučijoj koži
Senad Hafizović Cober, maj 2009
Posljednjih par godina bilo je više "dojava" ne samo o susretima sa divljači na planinarskim stazama već i "zarobljavanju" divljih životinja, od onih sitnih koje se "privode" u namjeri da im se pomogne, a što, po prirodi stvari, završi tragično po životinje, do krupnijih zvijeri, kao medvjeda i vukova, e da bi ih se "naučilo pameti"


Oči u oči sa vukom! Ša se može "pročitati" iz pogleda? Patnja? Prijetnja? Nerazumijevanje? Strah i poniženje...

Evo malo drugačije storije, radi se o "oslobađanju" jednog vuka, tragikomična priča o ljudima, njihovom odnosu prema prirodi, logici, razmišljanjima, osjećanjima. Priča nije sasvim nova, ali je medijski vrijedi istaknuti čisto da bi se podsjetili ko je ko, šta je šta i na čiji račun je, na koncu, sve to. Zaplet počinje time što je u Hercegovini seljak "zarobio" vuka, tačnije vučicu, priča iz pera Senada Hafizovića Cobera:
Izašao sam u 11 sa posla (što ću, naravno, morati nadoknaditi). U kasno i hladno februarsko jutro Velja i ja smo sjeli u auto i pravac Domanovići iznad Čapljine. Uz veliku pomoć studenta Jurice, koji se pokazao kao veliki laf i ljudina i kome smo izuzetno zahvalni, uspjeli smo strmo uz brdo, lokalnim betonskim putem, najprije doći do jame za navodnjavanje gdje je vučica uhvaćena. Jama je nekada, kao normalna i prirodna bara, služila kako za navodnjavanje tako i kao pojilo za divlje životinje u prirodi. Neka humanitarna organizacija je jamu produbila, betonirala i stavila PVC u namjeri da napravi akumulaciju za navodnjavanje, a u stvari vjerovatno samo opere novac preko leđa mještana. Napravili smo par fotografija i produžili do mjesta Bivolje brdo gdje se nalazi vučica. >

 

© Zone-2000