Zaljubljen u Sunce
Ševko Kadrić, april 2008


Pogled sa Boraka na Boračko jezero i Visočicu u zalazak sunca, kako je to vidio slikar Lazar Drljača kroz vlastitu ekspresionističku prizmu. Manja slika: Ševko Kadrić iskoristio je simboliku Drljačine slike Konjanici za naslovnicu knjige Zaljubljen u Sunce.

Jedna druga mu suzu i smijeh u isto vrijeme na oči nagonila. Trtiša nije imao sreće sa nebeskim prangijama, jedna od onih što je stijenje od Osopca odvaljivala i njega udarila, ali ni neko njegov joj nije ostao dužan, ostavio poruku da se nebu do vječnosti izruguje: A sej je kam od Trtiše. Živjeh mirno, Boga moleć i zla ne misleć. Ovden gdje mi je spomen ubi me grom. Zašto Bože? Da su klete i proklete ruke koje bi ovo preturile dok odgovor ne dobijem. 1174. godine po Gospodu našem.
Tek u jesen se vratio kolibi, pripremajući je za zimu. Na Zekanu donio punu vreću sušene ribe u kanjonu Raketnice i Neretve ulovljene, zmija, vrgnja, trava za čaja, šipurka. Još mu drva, krompira, malo masnoće i Zekanu sijena falilo pa da mirno snijeg dočeka.
Seljani mu rekli da je Zvjezdana dobila premještaj i nestala. Gdje, niti su oni govorili niti ih je on pitao. Iznad kolibe i njegova pogleda ustremljena u Osobac i Visočicu, iznad rumenila što je jutro ili noć najavljivalo, dugo je još drhtao Zvjezdanin glas i tanjio njegovu nesanicu. Krupne oči, boje kestena još dugo mu se kolibom osmjehivale, prvo u glavi a onda ih i na platno prenio, u kosu joj planinski cvijet udjenuo. Cvijet uz cvijet ide, mislio valjajući četkicu u zglobu, uvrćući boje u ružu. Te zime je i naglas izgovorio ono što je već gore kod stećaka na Visočici znao, da je on zapravo bogumil, isti kao i oni što su stotinama godina prije njega voljeli život i prkosili mu odjevajući ga nadom i besmrtnošću. "Isto što i ti, prkosim životu", upravo tako je još davno Modiljaniju rekao kad ga je pitao šta radi u Rimu. Još tada je iz mene ovaj Lazar govorio, sa ponosom se prisjetio tadašnjeg sebe, ali i ondašnjeg dobrog i ljubavlju opsjednutog Modiljanija.
- Što te nema u crkvi, Lazare? pitao ga pop kad je pored kolibe te zime nailazio, naglašavajući mu carsko ime. - Nisu svi Lazari za crkve stvoreni pope, nego svrati da popijemo koju. Pop to shvatio kao šalu, svratio i popili turšiju od smrekovih boba ali i po čašu kruškovače. Tad je izgovorio i riječi koje su ga do kraja života u cijelom kraju, pa i mimo njega obilježile, a narod ih prepričavao, kratio ili dodavao, ali ostalo upamćeno: "Ja sam poslije Sarajeva, Beča, Rima i Pariza, gdje sam radio i izlagao, postao tvrdi bosanski seljak. Ja sam zapravo bogumil". Pop otišao ljut, nikad više nije ni pored kolibe naišao.
- Sotona, sotona eto ko si ti! gunđao putem ostavljajući Lazara njegovim bogumilima, Zekanu i kolibi nad Boračko jezero nadnešenoj...

Odlomak iz knjige Zaljubljen u sunce,
Ševko Kadrić, 2008