Zaljubljen u Sunce
Ševko Kadrić, april 2008


Grob Lazara Drljače i kuća "Šantića vila" ispod Borašnice gdje je u jednoj od sobica slikar proveo posljednje dana (umro 13. jula 1970). Umjesto stećka koji je želio imati na grobu, danas je tu bezlična betonska ploča.

Kolibu na jezeru pritvorio, uz nju zavezao dvokolicu da ga čeka dok neuzvraćenu ljubav iz sebe ne istjera. Gore u planini sakupljao sve što je za jesti, zmije gulio, na suncu ih sušio i kasnije od onih suharaka supe i čorbe pravio ili ih čuvao za zime. Puževi sa kućicom za kamen zalijepljeni mu bili poslastica. Od gorštaka po kolibama mlijeko i sir nije tražio, davali mu sami. Kad bi ga grmljavina i kiša katunima natjerali kod seljana bi i prenoćio, a onda sa prvim suncem ponovo u goru, što visočije vrhu odlazio odakle je rukom nebo milovao a pogledom okolne planine i u kotlini varoš šćućurenu. Na ovoj visini osjetio je davno umrlu majku još živu u sebi. Učila ga skromnosti, strpljenju i ljubavi, planinski vjetar mu do uha i njen glas nanio: "Samo ljubav u srcu može da te spasi sine." Imam je puno srce majko, ali me baš ona progoni, pomislio, u nebo boje encijana zagledan, nadajući se da ga majčina duša odozgo gleda. "Ne loži me na vatru, ulazi u kuću!", kao da joj je ponovo čuo glas što je baš iz nebeskog plavetnila do njega dopirao, a dolje u kanjonu Neretve ječala tišina, rezala je čobanska dozivanja oko katuna i kliktaj orla negdje u blizini.
Tih dana je, sabirući misli, Lupoglav, Zelenu Glavu, Kopilice, Sivadije i Osobac na Prenju nogama premjerio, ali i Visočicu i dobar dio Bjelašnice. U svom bloku crteže planine i čobanskih katuna pravio da zimi u miru slijedeći dolazak slikarski isplanira. Nekropole stećaka na Visočici i Lukomiru na Bjelašnici u njemu novog Lazara klesale. Postiđen stajao pred velikim stijenama odgonetajući ko i kako ih je baš tu po zemlji povaljao i koju poruku je onim što još hodaju ostavljao, čudio se skladu i ljepoti, reljefu i snazi, postiđen ostajao pred monumentalnošću stijenja. Kod ljudskih figura mjerio odnose glava i tijela, uvijek ispadalo jedan naprema sedam, baš onoliko kako su i stari Grci ljude slikali i u kamenu Fidia klesao. Ljudske figure na stećcima, od onih kod starih Grka ili Egipćana, razlikovalo to što su ovdje bili u kolu, rukama naizmjenično povezani, žena, muškarac pa opet žena i tako koliko je kamen bio dugačak. Teško da bih i ja danas sam mogao ovakav sklad figura i poruka na platnu napraviti, nekamo li u kamenu klesati, čudio se i divio u isto vrijeme klesarima slika i poruka ostavljenih ko zna kad, da se i on na njih nasukuje. U bloku ucrtavao ono što je okom mogao da vidi i razumom uveže u cjelinu. Jeleni, konji, lovci, ptice, sunce, cvjetovi, ljudi u kolu ili otvorenih šaka i pisane poruke, sa kamenja direktno u blok uskakali.
Radovao se kad bi poruku odgonetnuo, ali i prestravio nad sličnosti sudbina koje se u Bosni vijekovima samo ponavljaju. Isto, sve isto, samo što je Bogčin ostao u svojim rovovima, ugušen svojim otrovima, a ja sam im izmakao, mislio u blok upisujući jednu od poruka na stećku uklesanu daleke 1205. godine: A se ne leži junak Bogčin... Jer je on zgibo i zalegho u tudijoj zemlji, tamor gdir je Sonce drugatčije i vjetar drugatčiji i Bog i voda i vazduh i ljudi tiši i duši mojoj strani... >