Zaljubljen u Sunce
Ševko Kadrić, april 2008


U kanjonu Neretve šezdesetih godina. Drljača je živio krajnje skromno, isposnički, često samo od onog što je sam mogao naći u prirodi. Foto: G. Sikimić

Kad se u planini sa dvokolicom i Zekanom pomolio, seljani se čudom čudili, mjerkali ga, sašaptavali se dok mu jedan nije i pomoz Bog nazvao. On ga zagledao kao da mu crte na licu zagleda i u papir utiskuje, a onda progovorio:
- Zdravo bio domaćine, rekoše mi dolje u varoši da ovdje, još od rata, ima praznih koliba pa reko' da pogledam ima li koja da u njoj i ja koji dan provedem.
- A ima, ima, iza svakog rata ovdje ostaju izgoreline ili prazne kuće i kolibe, govorio onaj zatečen pokazujući, na brijeg sa kog je virucala šindra napuštene kolibe.
Ljubav prema jezeru i planini mu brzo bila uzvraćena, ali sa ženama nije baš imao sreće. Ko ne voli žene ne voli ni sebe, ponavljao bi šapatom pogledajući u pravcu seoske škole u kojoj je Zvjezdana djecu učila. Dolje pored Neretve, sve bilo drugačije, bili sami, ona čobanica i on srcem nošen slikar, ovdje ona bila učiteljica, djeca, roditelji, cijelo selo je umilno gledalo. Lazareve strasti slici ljepotu i draž davale, ali pred mladom učiteljicom i selom ga razodjevale, činile čudakom. U školu navraćao da je vidi, donosio joj poklone, podsjećao na lijepe trenutke uz Neretvu provedene, izjavljivao ljubav. U početku ona ponešto i prihvatala, plašila se bruke, onda počela da ga izbjegava dok mu nije rekla da je ostavi na miru. On otišao postiđen, od njene ljubavi odustao, ali svoju nije dao, počeo učiteljicu iz prikrajka uhoditi. Danima je u blizini škole spavao da bi je samo vidio kako u školu ulazi ili iz nje izlazi. Po danu i mogao strasti da kontroliše, ali noći mu u snove dolazila muteći mu pamet kao on boje pred slikanje.
Jednu noć, kad mu je dobro razum umutila, izašao iz kolibe, otišao do škole i stakla na prozorima kamenjem polupao. Djeca to upamtila po tome što nekoliko dana nisu u školu išla, a selo po žandarima što su došli da ga u Konjic odvedu.
- Što si prozore lupao? pitali ga u žandarmeriji.
- Ne znam, govorio on u strahu, zagledajući žandarmeriju, prisjećajući se Sardinije i vremena kad je mjesece sam u tamnici provodio, željan svega što na Boračkom jezeru ima u izobilju. Pustili ga kad je stakla platio i obećao da više nikad ni pored škole neće proći, a nekamo li u nju ući.
- Klin se klinom izbija! rekao Zekanu, stavljaući mu samar na leđa, krećući uz planinu put katuna. >