Prvi susret sa Boračkim jezerom i Prenjom Lazar nikad nije zaboravio. Jaka grmljava se čula sa Osopca, prenjskog šiljka u nebo pobodena, pucale stijene pod udarima nebeskih prangija, snježne lavine nosile i rušile sve pred sobom, on pomislio da će mu i nebo do kolibe i jezera svući. Lijep doček, skoro izgovorio provirujući kroz prozor, radujući se igri u kojoj je i on ulogu dobio, čuvao planinu od nebeske srdžbe. Mislima je otišao i dalje od prozora, popeo se uz kamene litice sve do vrha, gdje se kamen i led u nebo zabadaju i počeo da se sa gromovima nadvikuje: Dosta, dosta, ako tako nastavite svu ćete planinu u dolinu svući i šta ćemo onda, niti ćete vi imati u šta udarati niti ja čemu da se divim.
U Konjicu je proljeće ostavio, ovdje ga zima još čekala, godišnja doba se po visini mijenjala, za kalendar kao da ni marila nisu. I ranije je bio ranoranilac, ali ovdje jutarnju igru rađanja dana nije htio nipošto propustiti. Poznao bi je po nebu na istoku, tamo bi se iznad Bjelašnice, ugasito plavetnilo mijenjalo na žuto, to mu je bio znak da treba pogled okrenuti prema Osopcu i čekati. I onda bi vatra ošinula stijenu i počela da je nagorjeva od vrha dolje do sniježnih krpa pa onda do klekovine bora. I umjesto da se snijeg pred nebeskim jezicima počne topiti, on i sam počinjao da gori. Već ranije Lazareve ruke drhtale muteći boje tražeći pravu koju bi na platno nanosio plašeći se da mu rumen ne umakne. Pred sniježnom vatrom cijelim bi tijelom počinjao poskakivati. Nije znao drhti li od hladna jutra, plamena što je planinu lizao ili nečeg što je njega iznutra topilo. Poslije nekoliko razbludnjelih poteza, kojima je svjedočio o požaru, samo bi ostavljao platno i četke na stranu, a on ostajao nad prozor nadnešen dok čarolija jutra nebi prošla i počinjala ona druga, čarolija života u sred planine. >