Nekonvencionalan pokušaj ilustrovanja jednog
klasičnog gestalta: Brid Osobca
Zvonimir Nona Tomić, mart 2008
(Naslov je kreativna tvorevina našeg vrlog Dade. Usrdno zahvaljujemo na njegovom intelektualnom angažmanu!)
Sjeverozapadni brid Osobca (Mali Osobac, 2000m) je jedan od klasičnih zimskih smijerova u Prenju. Dugačak je min. 500m i ima, osim ulaza, jednu težu stepenicu negdje oko sredine (ocjena smijera je III - IV - V) . Ponavljan je više puta i ispenjane su različite varijante. Ovo je osvrt na tu "klasičnu vrijednost" iz posebnog ugla


Veliki i Mali Osobac gledano sa Tajana kod Zavidovića, sa distance od preko 100km. Foto: A. Bajraktarević, 2007

PRVI POKUŠAJ
(Vrijeme: Početak osamdesetih)

Prepuzali su Skok u magli i mraku i našli (bar su se nadali) pred ledenim zidom Kratice. Krajnja iscrpljenost je izazivala vrtoglavicu. U namjeri da se dočepaju leda, tonuli su sve dublje u pršić koji se odronjavao u strani pred njima. Konačno, naslonili su se leđima na snijeg i predali.
U tom trenutku nebo se otvorilo, difuzno svjetlo ispunilo je prostor. Visoko gore, među zvijezdama, ledena, bijela krijesta Osobca, kao nož rezala je nadolazeće oblake. Osjetili su na licima sniježnu prašinu nošenu vjetrom i pomislili da je to sámo mjesečevo srebro.
- Pusti me, b'a, da umrem ovdje! oglasio se tad jedan od njih frazom koja se poslije, kroz šalu, prepričavala. Bili su uvjereni da je to kraj i da su već u raju* jer nešto takvo lijepo, vjerovali su, na zemlji ne postoji (*raj - mjesto kuda odlaze mučenici).
Ponovo se smrklo. I to februarsko jutro u četiri sata, kad su se konačno ni sami ne znajući kako, dovukli, nije bilo skeptika u kući Jezerce. Ono: Ama, 'tio crknut pa bulaznio! značilo je samo zavist. I naravno, sutradan je većina otišla do ruba stijena nad Skokom, očekujući da se i njima, konačno, otvori taj prozor u magli. Željeli su bar dijelom osjetili ono zbog čega su i došli na Prenj. Ali, uzalud... >