A do Salihagine bajte smo se jedva probili automobilima. Trebalo je na par mjesta svojski se potruditi iskopati ih iz okova snijega i leda. Od mjesta gdje smo ostavili automobile trebalo nam je manje od pola sata hoda snijegom prekrivenom šumskom stazom do zbornog mjesta za ovaj vikend, pl. kuće Podgradina. Pred njom nas je dočekao dio vesele ekipe, dok je ostatak ranije tog dana otišao na Lokvanjsko jezero. A mi da se ne opuštamo, krenusmo do pl. doma Stanari, podignutog 1949. god. na visini od 1585 m. Lokacija doma me oduševila. Pred nama slikovito katunsko selo Mrtvaje, poznato i kao Mrtvanjski stanari, nad kojim bdije snijegom prekrivena Hranisava. Jedino što nam je u tim trenucima djelomično kvarilo raspoloženje su bili oblaci koji su se ubrzano nadvijali nad Hranisavu. Vremenska prognoza doduše nije upozoravala na nikakvu mogućnost padalina, tako da smo ipak uspijeli sačuvati optimizam za ono što će nam uslijediti sljedećeg dana, iako je Bjelašnica itekako poznata kao iznimno ćudljiva planina sa čestim promjenama vremena.
Do dolaska grupe s Lokvanjskog jezera, koje je inače glacijalnog podrijetla i smješteno na visini od 1760 m, Chupo me je proveo kroz lijepo uređene prostorije doma, s ukupno 46 ležajeva, a ostao sam fasciniran podatkom da njegovo planinarsko društvo "Bjelašnica" gospodari s čak 8 planinarskih objekata i sve to uspijevaju stići i financijski pokriti. A zatim su počeli pristizati i ostali uzvanici. Većinu sam prepoznao sa slika, poput Matere, Motike, Kene i Ardille, a nakon prvih par predstavljanja svojim imenom, shvatio sam da me ipak svi poznaju kao Vincija, pa sam s tim nastavio daljnje upoznavanje. Nakon kraće pauze uz topli čaj, svi smo se zajedno vratili natrag do pl. kuće Podgradina u kojoj je planirano noćenje, uz neizostavni glazbeni švedski stol. >
