Dosanjati Everest
Šerpa, nov. 2007.
Osvajanje Mt Everesta, pogotovo prvo bosansko-hercegovačko osvajanje ovog najvišeg vrha svijeta, vrijedno je kao olimpijsko zlato. Na Everst se popelo nešto više od 2000 alpinista, olimpijsko zlato osvojeno je preko 10 000 puta. A kada krajem godine dođe vrijeme za izbor sportiste godine, zaboravi se da postoji jedna vrsta natjecanja, jedna vrsta ljudi, jedna vrsta psihofizičkih kvaliteta i dosega koje oni koji predlažu i biraju sportistu godine, jednostavno - ne mogu (ili neće) da vide. Ovo je priča o prvom bosansko-hercegovačkom osvajaču Mt Everesta.

Silazak sa Mt Everesta. A nagrada, ma ko sada misli o njoj

(Pažnja: Pozadinski ton može se čuti nakon učitavanja sadržaja stranice)

Sintagma ''dosegnuti Everest'' se odomaćila u većini svjetskih jezika i znači baš to: dosegnuti najviše. Petar Pećanac je prvi bosanskohercegovački alpinista koji je ispenjao Everst i ostvario san prethodnih generacija planinara. U većini zemalja, onome  tko prvi to uradi, odaju počast time što ga biraju za sportistu godine. Ali ovdje ne. Čudna je ova naša domovina, gdje često pušu neki vjetrovi koji donesu, iz ko zna kojih vilajeta, nekakve prave stručnjake i bogom dane znalce, a koji mogu da vide samo jednu stranu: svoju. Šta je sportski uspjeh ili ne, oni odeđuju, pa se na listi nađe boćar, sport koji je malo više od igre; ali alpinista nema. Jedno od mjerila nekog sporta ne može da bude rizik po život, ali zar ekspertima za sport ništa ne govori to da boćar može da strada od prekomjernog jela i pića, a da za alpinistu uvjek postoji rizik i pored toga što iza njega stoji ogroman rad, napori, samoodricanje...

Smatra se da sklonost ka sportu potiče iz prastarog lovačkog instinkta kao osnove opstanka vrste i da kao takvo ustvari samo sublimira agresivnost. Savremene teorije sporta danas se kreću između dva, skoro suprostavljena stava: Kubertenove ''volje za moći'' koja se ostvaruje kroz krilaticu ''citius, altius, fortius'', što omogućuje da se na globalnom nivou u ljudkoj svijesti učvrsti opravdanost kapitalističkog načela bogaćenja i osvajanja; i Šilerovog ''estetskog nagona za igrom'' koji bi trebao da postane i nagon za slobodom koja se zasniva na jedinstvu čulnog i umnog i tako približi čovjekovoj samorealizaciji.
Vrhunski planinari i alpinisti su u stanju da prepoznaju svoje mugućnosti i nedostatke, da ublaže krajnosti i pomire to proturječje, da razviju osjećaj mira u sebi, a onda i prema drugima, pa se kaže: da podignu svoju svjestnost. I možda tu leži odgovor zašto nijedna država ne želi zajednicu visoko svjesnih ljudi, jer onda bi se težišta poluga vlasti morali premjestiti na druge tačke. Otud, vjerujemo, nespremnost da se takvi dosezi, sublimirani u alpinizmu, ispoljeni kroz takve pojedince - prihvate, te suprotstave načelima koristoljublja koje vlada današnjim sportom. >