Jama "Atom" na Tajanu
Admir Bajraktarević, apr. 04
Istraživanje najdublje i najduže jame u Zeničko-Dobojskom kantonu.
U svim ovim istraživanjima nacrtali smo ukupno oko 700 metara glavnog kanala jame, istražili više od kilometra kanala, sišli na dubinu od 154 metra ispod ulaza, zabilježili mnoge bočne kanale koje tek treba istražiti, dokazali da potok kroz jamu završava u izvorištu Suha, a kroz samo istraživanje usavršili znanja i iskustvo naših
speleologa.

Moj prijatelj Mrki, inače inženjer šumarstva i zaljubljenik u ove naše planine, na jednoj slučajnoj kafi spominje mi veliki ulaz u jamu u rejonu Tajašnice kod Kamenice. Znajući da taj prostor krša jedini nije istraživan na zavidovićkoj općini odmah me je zaintrigiralo.
-Hoćeš li me odvesti tamo?-pitao sam
-Zašto ne, može na proljeće?
-'Ma jok, nije veliki snijeg, može li u subotu?
-Zar odmah?
-Odmah.
Kako neću reći odmah, kada mi je rekao da se radi o velikom ulazu, a poznavajući geologiju terena o kome govorimo očekivao sam veliki objekat.
Dogovoreno, učinjeno.

PRVO ISTRAŽIVANJE

Mrki, Mujo Panorama (takođe ljubitelj prirode i izazova) i ja krećemo 21.12.2002. po jako hladnom vremenu put Kamenice. Na bivšem hranilištu medvjeda ostavljamo Mujinog audija i po zaleđenom blatu, kuda idu samo šumski traktori koji svlače balvane, penjemo se prema ulazu u jamu.
Prolazimo pored Pavlove pećine, jedine istražene u rejonu još davne 1986 godine. Poslije sat hoda, sa odmorima, stižemo pred grotlo jame zarušene istrulim balvanima. Ulaz širok 10-ak metara i položaj u fosilnom koritu potoka bio je obećavajući.
-Ovo će biti dobra jama - pomislio sam u sebi.
Nalazili smo se na oko 740 metara nadmorske visine, a izron Suhe je 2 kilometra dalje na 460m nadmorske visine. Obećavajuće.
Ulazimo preko zaleđenih balvana na dubinu 15-ak metara. Velika pukotina u stijeni obećava. Dolazimo do manje kaskade od balvana. Nemamo opreme i za ovaj dolazak to bi bio kraj istraživanja. Dovoljno za prvi put.
Dolazi sezona skijanja i sve snage PD Tajana su usmjerene na organizaciju odlazaka na naša skijališta oko Travnika i Sarajeva. Treba našoj omladini približiti ljepotu planina u svako godišnje doba. Zbog toga nemamo vremena za speleologiju. Jama čeka svoje prve goste homosapiense da zavire u njenu utrobu.

DRUGO ISTRAŽIVANJE

Došlo je i proljeće. Vikend poslije organizovane Čimburijade na Kleku odmaramo u mojoj vikendici u Kamenici. Ali đavo ne da mira.
-Gusar, hoćemo li sutra u Tajašnicu da malo "zavirimo" u onu novu jamu, imamo nešto malo
opreme kod sebe - pitao sam ga
-Naravno.
Jednostavan i očekivan odgovor jednog obučenog speleologa. Ekipi se priključuje i Gusarova djevojka a Goran, koji nije baš ljubitelj hodanja, negoduje što će ostati sam na vikendici. Nije ga dugo trebalo nagovarati da krene sa nama.
Poslije 2-3 sata hoda i nošenja teške opreme, ulaz u jamu je bio pred nama. Uzbudjenje. Šta nas čeka? Hoće li se jama brzo završiti zbog zatrpanosti balvanima i kamenim blokovima. Je li trud bio uzaludan. Jesmo li džaba nosili opremu? A možda nismo ponijeli dovoljno opreme? Možda je jama zahtjevnija nego što mislimo?
Stotinu pitanja a odgovor leži u dubini, u tmini.
Ručak, priprema opreme i ulazak. Ulazimo sami Gusar i ja. Oprezno prelazimo istrule balvane, pomiješane sa kamenim blokovima, koji sada nisu zaledjeni pa postoji opasnost obrušavanja. Silazimo u utrobu zemlje pod uglom od 45 stepeni. Dolazimo do kaskade koja nas je prošli put zaustavila. Sa nekoliko klinova postavljamo sidrište i jedino uže od 40 metara koje smo ponijeli. Kaskada nije velika, svega 3-4 metra. Osvjetljavamo pukotinu široku 3 metra, prekrivenu kamenim blokovima odvaljenim sa visoke tavanice, koja se strmo spušta u dubinu.
Silazimo sa užeta i nastavljamo prelaziti kamene blokove. Prešli smo već 70-80 metara i nalazimo se 30-40 metara ispod nivoa ulaza. Totalni mrak razbija svjetlo stare dobre karbitke u modernom izdanju, sa plamenom na kacigi. Odjednom čujemo vodu. Nije to obični potok, to je vodopad.
Prolazimo iza ugla i pred nama se otvori grotlo. Sa druge strane grotla, potok koji se survava u 30-ak metara duboku vertikalu. Impresivno. Da li i ova voda teče u naš vodovod u Suhu ili u Duboku Tajašnicu. Nemamo 500 maraka za kilogram specijalne boje koja bi ovo odgonetnula. Ponovo je odgovor u dubini. Obradovani smo otvaranjem jame ali ne toliko sretni jer, nažalost, nemamo više užeta. Drugi put moramo doći sa više opreme. U povratku vršimo topografsko snimanje predjenog dijela jame.

TREĆE ISTRAŽIVANJE

Prolaze dani i aktivnosti našeg planinarskog društva i sekcije. Mountain bike trka u Kamenici, rafting niz rijeku Krivaju, jama Čavljak iznad Sarajeva, kanjon Neretve i Tare, Maglić, desetodnevno speleološko istraživanje Vranice a nova jama na našoj općini čeka da svjetlost prvi puta udje u njenu utrobu.
28 jula počinje sedmodnevni eko kamp u Kamenici. Cilj je prikupiti što više podataka o stanju prirode u zamišljenom parku prirode Tajan. Jedna od planiranih aktivnosti je i istraživanje naše nove jame koja još ni imena nema.
I dolazi planirana srijeda 30.07.2003.
Šestočlana ekipa sekcije Atom, koja djeluje u PD Tajan kreće na, sada znamo, istorijsko istraživanje za zavidovićku speleologiju. I sama ekipa je istorijska. Predstavnici svih generacija Atoma: Veki 1981, Mumi 1981, Ado 1983, Hari 1985, Gusar 1999 i Semira 2003 (godine označavaju početak bavljenja speleologijom).
Ulazimo već poznatim putem do velike vertikale. Gusar zabija svoj prvi spit (spit je nešto kao tipla u zidu), u jami na kojem će visiti cijela ekipa.
Sljedeći spit zabija Hari, uz malo poteškoća zbog loše stijene. Na redu je Veki i na kraju ja. Ostalo je još 5 metara vertikale. Imam problema sa spitom jer su mu polomljeni zubi od tvrde stijene. Zabijanje traje. Zamislite desetospratnicu. Ja zabijam spit na drugom spratu. Mumi i Veki su na trećem na uskoj polici. Hari je na osmom spratu a Gusar i Semira na desetom.
Mokar sam od znoja a ostatku ekipe se hladnoća i vlaga uvlači u kosti. Temperatura je oko 8 stepeni a vlažnost gotovo stopostotna. Pored nas je vodopad. Sa trećeg sprata počinje pjesma. Prihvataju i ostali. Dobro zvuči u ovom podzemlju. Ja pratim koliko mogu jer me je teški čekić već zadihao. Sa mnom to već ne zvuči dobro ali nije bitno.

I najzad, spit je zabijen. Spuštam se još preostalih 5 metara. Osvrćem se. Malo jezero u kome završava vodopad a okolo prostor. U smjeru kojim odlazi voda samo tmina.
-Otvorio se kanal - viknuh.
Oko mene nekoliko ogromnih kamenih blokova dužine do 10 metara, koji su se nekada davno odlomili od stropa. No kanal širine 12-ak metara nisu uspjeli zatvoriti.
Silaze Veki i Mumi. Veki nestaje u kanalu. Od dugog boravka u Holandiji poželi se pravo istraživanje. Mumi ima problema sa osvjetljenjem pa ga polako pratim. Hodamo kanalom.
Vidim svjetlo u dubini. Ipak nas Veki čeka. Nastavljamo zajedno. Ulazimo u veću dvoranu.
Čuje se voda koja se obrušava sa stropa. Svijetlimo strop ali njega nema. Preko 50 metara je visoko a odozgo još jedan vodopad. Idemo dalje.Ponovo kanal uzak 2-3 metra.Pored naših nogu teče potok.
Gazimo po magmatskoj stijeni, a iznad nas je krečnjak. To je to, ušli smo u kontaktnu zonu izmedju magmatskog Tajana i krečnjačkih Tajašnice, Bučja, Rapti, Mašice i Srednje Stijene.
Ponovo ulazimo u dvoranu veličine 15x40 m. Strop joj ne vidimo ali pored nas pada voda sa tog nevidljivog stropa. Vidimo neki bočni kanal ali ne skrećemo u njega nego nastavljamo glavnim kanalom. Savladavamo povremene niske stropove, kamene blokove a na mjestima zurimo u plafon visok i po 40-50 metara. Dolazimo u širok kanal kome se strop sve više spušta. Voda nestaje u uskoj horizontalnoj pukotini.
-Nije valjda ovo kraj. Ne smije biti kraj - razmišljam u sebi.
Veki se pokušava zavući u tjesnac gdje nestaje voda. Ostajemo sa još malo rezerve svjetla. Napolju će mrak a ekipa nas čeka i smrzava se. Ma nije kraj. Grozničavo zavirujemo u pukotine i pokušavamo naći prolaz. Veki govori iz potoka da bi se možda i moglo proći ali treba puzati kroz vodu. Pogledam desno. Obećavajući kanal ali kratko. Blokovi. Mali otvor u stropu i ponovo okamenjen šljunak. Obrušavam ga.
-VEKI, EVO GA! - viknuh
Penjem se malo i nadjoh se u ispucaloj krečnjačkoj masi. Usko ali ide dalje. To je to.
Vjerovatno ćemo preskočiti suženje kojim prolazi voda. Idem još desetak metara i vraćam se da prenesem ostalima. Istina, usko je ali se stijena vertikalno raspukla i nadam se da mora biti prolaz.
Ide dalje ali mi moramo nazad. Zadovoljni smo.Grubo mjerimo dužinu pri povratku. Do užeta 250 metara dužine i još stotinjak do izlaza a dubina je ukupna oko 120 metara. Najdublja i najduža na općini Zavidovići, a ide dalje (Omladinska jama na Raptama je duboka 114 metara a Lukina pećina u Srednjoj Stijeni je duga 200 metara).
Izlazimo iz jame. Pravimo zajedničku fotografiju i čestitamo jedni drugima. Ovo je ipak za nas istorijski. Zbog sastava ekipe i veličine objekta, jama je dobila i ime "Atom"
Dolazimo uskoro i nastavljamo.Treba iskoristiti ovo sušno ljeto jer kada su velike vode ulazak je gotovo nemoguć.

ČETVRTO ISTRAŽIVANJE

Nastavlja se dugo sušno ljeto. Idealni uslovi za istraživanje speleoloških objekata sa aktivnim vodotocima. Jama Atom na Tajanu čeka na nas.
I najzad slobodan vikend. Treba nam više ljudi da možemo napraviti nekoliko ekipa koje će naizmjenično ulaziti i odradjivati svoj zadatak (napredovanje u dubinu, ispitivanje bočnih kanala, crtanje i drugo). Po procjeni ima nas dovoljno. Užurbano se vrše treninzi i doobuke novopečenih speleologa. Očekujemo i pomoć iz Sarajeva. Već smo je dobili u opremi, još nam treba u ljudstvu.
Planirani vikend je 23.i 24.08.2003. Jedna grupa bi krenula u petak i u toku večeri stigla do jame da bi ujutro odmorna ušla u objekat. Salko stiže iz Bihaća u subotu ujutro pa će biciklom do jame.
Nešo će u subotu ujutro iz Kamenice pokušati po opisu naći ulaz u jamu jer nikada nije bio kod nje.
Hari i Musto rade u subotu pa će doći rano u nedjelju. Dobro je i to jer će trebati svježe snage kada mi već budemo iscrpljeni.
Sve je dobro isplanirano ali...
Tarik iz Sarajeva ne može doći, Emir i Adi takodje, Mirza u posljednji čas odustaje, Nešo ne nalazi jamu i vraća se, Hari mora raditi nedjelju, Mumi odustaje od subote, Salko dolazi tek u nedjelju...
Ostajemo Gusar i ja sa tek obučenim Kenom, Emirom, Semirom i Salkom. Nije bitno, uradiće se nešto a za početnike će ovo biti velika škola.
Petak uveče je. Keninim džipom uspijevamo proći jedan dio traktorskog puta. Ovo je velika pomoć jer ima nekoliko stotina kilograma opreme. Ali ni džip ne može dalje. Grupa speleologa sa nekoliko pozadinaca (članovi koji ne ulaze u jamu) nastavlja pješke blatnim traktorskim putem natovarena teškom opremom kroz divlje podnožje Tajana. Karbitna i električna svjetla razbijaju mrak ovog nikada noću osvjetljenog prostora. Oko nas u mraku divlje zvijeri. Znamo da ih ima.Tu su vukovi, medvjedi, divlje svinje i ko zna šta još.

U jednom momentu, teško hodajući pritisnut velikim rancem na kome je još tehničke opreme u speleološkim transportnim vrećama, pogledah u stranu i ugledah par žutih očiju u mraku.
-Osvjetlite svi u onom pravcu, izgleda da je sova - viknuh ostalima.
Svi to i uradiše. Imali smo šta i vidjeti. Na svega 15-ak metara od nas velika siva divlja mačka.
Ne bježi. Gleda prema nama. Divimo joj se. Znao sam da ima divljih mački, vidjao sam im i tragove ali prvi puta je vidim ovako, oči u oči. Prekrasna je. U jednom momentu izvlači poprečno prugasti kitnjasti rep. Lijep prizor. Gleda nas začudjenim pogledom i ko zna šta misli o nama. Ništa normalno, vjerovatno. Ljudske spodobe, natrpane gomilom stvari, u ovo doba na ovom mjestu. Nije ni njoj bilo ništa jasno. Zato se polako okreće i bez šuma odlazi lagano u mrak.
Eto i to smo doživjeli. Susret za sjećanje. Nastavljamo dalje i stižemo do jame. Pred samom jamom ponovo susret sa domaćim stanovnicima. Neko je slučajno nogom stao u osinjak i počelo je ujedanje. Rezultat su ujedena četri člana ekipe. Imali smo priliku da isprobamo nove vakum pumpe protiv ujeda zmija, insekata i sl. Nisu nešto. Treba smisliti nešto drugo.
Umorni pokušavamo da nađemo malo ravnog prostora gdje ćemo spavati. Nismo nosili šatore da olakšamo opremu. Uglavljujemo se između kamenih blokova u koritu fosilnog potoka. Nije baš udobno ali navikli smo.
San uz buku lomljenja grana i grančica oko nas. Nekima nije baš svejedno. Tješim ih da su to samo puhovi. Ne vjeruju baš kada čuju deblju granu kada se slomi. Onda kažem da ovdje ima velikih puhova. Nemaju izbora, moraju spavati jer sutra treba biti odmoran.

Jutro. Ustajanje, kafa, doručak, priprema opreme i ulazak. Sve ide bez problema. Dole smo. Idemo glavnim kanalom sve do mjesta gdje smo stigli prošli put. Ostavljam ih tu.
Ulazim medju ispucale krečnjačke blokove. Usko je. Naprijed, gore, dole, pravo, dole, gore, lijevo…
Pužem, penjem se, spuštam se. Stijena stisla sa svih strana. Ima li prolaz u donju etažu do vode?
Znojim se. Ne mogu naći prolaz. Idem daleko, ponovo suženje kroz koje ne mogu proći. Samo malo da je šire. Vraćam se. Nekoliko metara ispod mene djeluje mi da mogu proći kroz pukotinu. Hoću li se moći vratiti? Ma hoću, izvućiće me nekako. Silazim, širi se kanal, još jedna kaskada i u kanalu sam sa vodom. Zovem ostale i opisujem im put. Obilježavamo ga sa gareži od karbitke po stijeni da se znamo vratiti. Nastavljamo hodnikom sa potokom. Oko nas bočni kanali. Pregledaćemo ih u povratku. Ulazimo u veliku dvoranu. Jako se čuje voda. Šta je sad. O, ne, vodopad. Pa nemamo više užeta. Zar je to kraj za danas. Moram naći način da sidjem. Ispred nas veliki prostor i vodopad od 5 metara.
-Možda ovdje sa strane da sidjem - komentarišem glasno sam sa sobom.
-A kako ćeš nazad? - pita Keno
-'Ma nekako ću, nemam pojma - odgovorih
Silazim. Malo znanja iz alpinizma uvijek dobro dodje u podzemlju. Obilazim jezero ispod vodopada.
-Idem sam dalje i vraćam se za 10 minuta - kažem ostalima.
To znači da ako me nema, nešto nije u redu i da mi mogu ostali priteći u pomoć na vrijeme.
Ulazim u ogromnu dvoranu kojoj ne mogu vidjeti veličinu stropa. Voda skreće prema sjeveru.
Izgleda da će ipak prema Suhoj. Ponovo problem. Mali vodopad i duboko jezero. Ipak uspijevam zaobići. Još jedna krivina i ponovo isto.Ovaj puta ne mogu zaobići.Treba nam čamac ili ronilačka odijela. U povratku se penjem u sredinu velike dvorane. Možda se može jezero zaobići. Na rubu dvorane mali otvor. Svijetlim u njega. Vertikala oko 10 metara. Stijena loša i opasna. Bolja varijanta je čamcem preko jezera. Moram nazad. Dolazim do ostalih i prenosim šta sam vidio. Toliko za sada što se tiče glavnog kanala. Danas ćemo istražiti bočne kanale. Uz Keninu pomoć uspijevam popeti vodopad bez većih problema. Vraćamo se.
Ispitujemo bočne kanale. Nalazimo još jedno jezerce. Ukupno stotinjak metara bočnih kanala. Ništa posebno, jedino što jama dobija na svojoj dužini.
Umorni smo. Nemamo sata i ne znamo koja su doba. Ušli smo u podne. Da li je napolju mrak, jutro, veče, nemamo pojma.
Izlazimo iz jame. Ispred gori vatra. Noć je. Ekipa ispred jame kaže da je 23:00. Zar smo već 11 sati pod zemljom. Izgleda da jesmo. Jedemo i idemo spavati.
Nedjelja, umorni smo. Dolazi i Salko. Stigao je biciklom do bivšeg hranilišta medvjeda. Ući ćemo samo kratko da nacrtamo nešto glavnog kanala i izvučemo užad.
Sve je obavljeno za 4 sata. Nacrtano je do druge velike dvorane. Pakujemo opremu i odlazimo. Dehidrirali smo pa iscrpljeni razmišljamo o pivu u restoranu Kamenica. Jamo, vraćamo se ubrzo ali sa čamcem i jačom ekipom.

PETO ISTRAŽIVANJE

Polazak u petak 29.08.2003. godine. Cilj je stići u toku noći do jame da bi bili ujutro odmorni za ulazak. U toku priprema dolazi do osipanja ekipe. Zbog raznih ličnih obaveza mnogi odustaju. Kompletan transport teške opreme ostao je na nas pet. Hari, Semira, Gusar, Salko i ja pokušavamo da na svoja leđa natovarimo svu opremu. Svako nosi veliki ranac i 2-3 transportne vreće sa teškom opremom. Prelazimo po 100 metara pa odmaramo. Noge klecaju. Vrijeme prolazi i pada mrak. Ponovo razbijamo gusti mrak svjetlom speleoloških karbitki . Dva kilometra prelazimo za tri sata. Od teškog tereta boli nas svaka kost i svaki mišić. Umorni liježemo i tonemo u san uz lomljenje grana i grančica oko nas. Život u šumi se tek budi a mi zasluženo spavamo i obnavljamo snagu za sutrašnje naporno istraživanje.
Redovne jutarnje aktivnosti a zatim ulazak. Radimo u dvije ekipe. Jedna ekipa crta glavni kanal a druga nastavlja osvajanje od jezera. Prelazak jezera sa malim dječijim Barbi čamcem izgleda smiješno ali nemamo bolji. Ipak se pokazuje da je lakša varijanta obići jezero kroz veliku dvoranu koristeći uže. Kanali se nastavljaju. Mali vodopadi uklesani u magmatsku podlogu nisu velika prepreka. Zatim kanali postaju naizmjenično uski, niski a potom i uski i niski. Energija se troši. Snagu pokušavamo obnoviti visokokaloričnom ishranom. Unijeli smo velike zalihe hrane i odjeće jer postoji mogućnost pljuskova a time šansa da provedemo pod zemljom i više dana. Snage ipak nestaje a treba izaći nazad. Osvojeni su nove stotine metara glavnog kanala a jama je nacrtana 30 metara nizvodno od jezera. Nije još kraj. Treba brojnija ekipa i noćenje u jami da se obnovi snaga za dalje osvajanje. Otišli smo predaleko. Zadnjim atomima snage izlazimo iz jame Atom. I vani je mrak ali je bar toplo. Stigli su Davor, Skako i Musto. Dok smo bili u jami dolazili su Tarik i Damir iz Sarajeva. Nisu imali opreme da udju za nama i pred mrak su se vratili za Sarajevo.
Najzad spavanje.
Nedjelja je. Ustajemo sa bolovima. Treba ponovo ući u jamu a sve nas boli. Odlazim suhim koritom na umivanje. Odlučujem da malo prošetam da se “kosti razgibaju”. Hodam nekim fosilnim koritom .U jednom momentu čujem ispred sebe vodu. Ubrzavam korak. Ispred mene potok koji nestaje u podzemlju kroz ulaz u pećinu. To je to. To je jedan od potoka koji se obrušava sa visine od 50 metara u prvoj ili drugoj dvorani. Možemo li se provući? Hoćemo li spojiti ovaj ulaz sa jamom Atom? Ponovo pitanja. Možda to i jeste čar speleologije. Pokretačka snaga za podnošenje izuzetnih fizičkih i psihičkih napora. Doći do odgovora nije lako. Iskonski nagon čovjeka da saznaje, da otkriva novo. Pa prije samo desetak hiljada godina smo znali napraviti primitivni alat od kosti i kamena rožnaca a pogledajmo sada oko sebe. To je onaj istraživački duh u čovjeku. Mi smo prvi ljudi koji smo kročili nogom u mnoge speleološke objekte. Mi smo oni koji otkrivamo još neotkriveno. To je ono u nama što nas drži da idemo dalje. Ono iskonsko.
Vraćam se do ulaza u jamu Atom i prenosim ostalima šta sam našao. Dijelimo se u dvije grupe. Hari uvodi grupu koja će izvaditi opremu iz jame a ja ću pokušati da udjemo kroz novi ulaz a zatim da još pretražimo okolinu.
Na moju žalost, poslije svega 10 metara od ulaza, stigli smo do suženja iza koga je vertikala 15-ak metara. Mora se malo proširiti i postaviti uže. Nemamo više opreme jer je ekipa u jami Atom i to ostavljamo za neko sljedeće istraživanje. Pretražujemo teren ali bez rezultata. Vraćamo se na ulaz da pakujemo opremu. Ubrzo izlazi i ekipa iz jame. Počinje i kiša. Sreća svi smo već izašli iz jame i nema opasnosti da neko ostane. Vraćamo se u Kamenicu nezavršenog posla ali sa novim saznanjima i novim nacrtanim metrima jame. Definitivno, potok kroz jamu ide u Suhu, u naš vodovod. Sva motorna ulja iz starih šumskih traktora ovim podzemnim putem završavaju u našim čašama. Možemo li to spriječiti? Moramo!

ŠESTO ISTRAŽIVANJE

Sušni period se nastavlja. Još imamo energije da nastavimo. Na spisku za sljedeći vikend (06.-07.09.2003) je 18 speleologa koji bi željeli da idu. Zvali smo u pomoć i kolege iz Sarajeva i Banja Luke. Treba nas što više. Iz iskustva znamo da 5 ljudi jedva može iznijeti tešku opremu do jame.
Dolazi i petak. Zbog raznih ličnih obaveza, odlazak otkazuju mnogi. U mogućnosti da idu su samo Nikola, Hari i ja. Keno iz Sarajeva može u subotu ujutro. Nemamo izbora. Odgadjamo odlazak petkom i čekamo Kenu u subotu u osam sati. Ići ćemo Keninim džipom. To je olakšavajuća okolnost jer džip može prići bliže jami nego luksuzna auta. Reduciramo opremu na minimum i pravimo plan za samo jedan ulazak. Ući kao jedna ekipa, nastaviti crtati od tačke do koje smo stigli sa crtanjem i kada ponestane snage izaći van.
Sve ide po planu. Dolazimo džipom dokle šumski put dozvoljava. Istovaramo opremu. Bez obzira na reduciranje ima je previše. Hoćemo li imati snage sve ovo odnijeti do ulaza u jamu, odmah ući, izložiti se velikim naporima da stignemo do željene dubine, nastaviti crtati krećući se u dubinu i sačuvati snage za izlazak iz jame. Sjedimo utonuli svako u svoje misli.
Zvukove šume iznenada prekida zvuk motora. Traktor. Mrski šumski traktor. Svi isto pomišljamo. Pa može se i u šumi stopirati. Zaustavljamo ga i pokazujemo gomilu opreme. Ne vjeruje da mi to planiramo iznijeti na ledjima. Pristaje da nas poveze. "Hrabre sreća prati" - kaže narod. Dolazimo do jame bez trošenja svoje snage.
Naoružani energetskom hranom i voljom za istraživanje ulazimo u tminu u 13:00. Prolazimo već dobro poznatim kanalima. Preko starih balvana do vertikale, niz uže, velikim kanalima, kroz visoke dvorane pored vodopada, pužemo uske meandre, ponovo uže niz vodopad, preko obrušenog stropa u velikoj dvorani, opet uže, potokom do dostignute tačke 59. Vadimo mjernu opremu a skidamo sa sebe opremu za osvajanje vertikalnih dijelova. Mjerimo od tačke do tačke. Mali vodopad, gaženje potokom, puzanje, provlačenje, puzanje, provlačenje, prelazak odlomljenih blokova koji su nekada pali sa visokih stropova, pa opet puzanje. Dolazimo u veću dvoranu prekrivenu velikim blokovima. Na zidu pišem dostignutu tačku 93. i odlučujem da je vrijeme za povratak. Svi se slažu. Ono malo snage što nam je ostalo treba imati za izlazak. Vraćamo se. Pakujemo odmah svu opremu, motamo užad i sve izvlačimo vani.
Napolju mrak i hladnoća. Nema nikoga. Samo medvjedji izmet koji je posjetio ulaz u jamu u posljednjih 5 dana. Pitamo se koliko je sati. Nevjerovatno. Dva ujutro. Pa zar smo toliko dole. Vrijeme brzo prolazi kada si aktivan. Razmišljamo da ne spavamo ovdje nego da se spustimo u Kamenicu do vikendice. Nemamo razloga ostajati jer nemamo više snage za sutrašnji ulazak a svu opremu smo izvadili iz jame. Hoćemo li imati snage da nosimo opremu do džipa. Nizbrdo je, pa ćemo izdržati. Tako i odlučujemo. Boli nas svaki mišić i svaka kost ali izdržaćemo još malo. Čeka nas vikendica, normalni kreveti, supa, kafa i slične lijepe stvari. Misleći na njih, skupljamo zadnje atome snage i probijajući gusti mrak, dolazimo do džipa. On nas dovozi do zasluženog odmora. Uz okrepljujuću supu, kafu i laganu večeru, u samo svitanje tonemo u san.
U svim ovim istraživanjima, nacrtali smo ukupno oko 700 metara glavnog kanala jame, istražili više od kilometra kanala, sišli na dubinu od 154 metra ispod ulaza, zabilježili mnoge bočne kanale koje tek treba istražiti, dokazali da potok kroz jamu završava u izvorištu Suha a kroz samo istraživanje usavršili znanja i iskustvo naših speleologa. Ovo je vjerovatno i zadnje istraživanje u ovoj godini, jer ne vjerujemo da će nam vrijeme više dozvoliti ali potpuno smo zadovoljni postignutim rezultatima. Čeka nas sljedeća godina, sa novim snagama, novim ljudima koje pripremamo, da nastavimo otkrivanje nepoznatoga, da osvijetlimo skrivene kutke naše Zemlje koji nikada nisu osvjetljeni i koje ljudsko oko još nikada nije vidjelo.

© Admir Bajraktarević